Moram priznati da se ne slažem s velikom većinom napisanog, pogotovo ovim.
alexy Igrajte Unity i Syndicate.
No krenimo redom. 😄
Otkud krenuti? Borbu je najlakše kritizirati jer je smeće. Apsolutno poremećeno kako su se makli od Arkham klona u Syndicateu i završili s....ovim. Šta god da je ovo. Nikad nije bila borba toliko bitna u AC-u van određenih misija ali svaki put je bila bar interaktivna. Ovde imaš dvije tipke, R1 i L2 i to je to. Udaraj R1 dok igra ne odluči da gurneš protivnika 2 koraka dalje. Onda ciljaj sa L2 i pucaj strelicama. Svaka borba je ista. Promjena nema. Nema raznolikih neprijatelja koji traže specifičan protu-udarac, nema huškanja cijele grupe na tebe ko u prijašnjim igrama, svi lijepo čekaju svoj red. Strijelci izdaleka uvijek pucaju na isti tajming i lako ih je izbjeći, ako se uopće usude pucati jer su van okvira kamere u 90% slučajeva. Znaju oni jako dobro da je borba smeće jer ti daju ultra super mega smrt kill finisher koji ti ubije protivnika bez po muke, i onda još chain kill na nekog drugog koji izgleda i izvodi se toliko šlampavo i trapavo da se smiješ i plačeš u isto vrime. Ajde, možda ponekad se makneš od sječiva sa kockom. Parry postoji, nikad ga nisam takao van tutoriala jer...zašto? Čemu? Bože dragi.
Prvo treba u ovo ući s razumijevanjem da se borba morala promijeniti zbog silnih prigovora da je u svakom prethodnom nastavku ona bila identična. I dok to ne garantira kvalitetu, treba biti jasno zašto je došlo do tolikog odstupanja.
Nadalje, i ovo je nešto što ću više puta ponoviti, čini mi se da si imao krivi pristup igri ako si samo koristio jedan način za boriti se. Dok borba nije najbolji dio igre (Odyssey je bolje odradio taj segment), ona itekako ima više pristupa. Od različitih tipova oružja koja imaju različit DPS i brzinu kojom se koriste pa do toga da imaju različite ultimativne napade. To se pogotovo vidi u Curse of the Pharaos DLC-u gdje je potrebno malo razmisliti o tome kojim se oružjem ulazi u sukob. Za neke će neprijatelje biti bolji štit i mač ili dva bodeža jer su im napadi spori i daju vremena za više brzih napada, dok će za druge bolja opcija biti koplje ili pak sjekira ili malj jer je najveći problem njihova brzina i to da su najopasniji u blizini te ih se treba držati na udaljenosti. Za neke je pak pametno koristiti luk i strijelu kako bi ih se kontroliralo različitim efektima. Strijela premazana otrovom može uzrokovati kontinuiranu štetu taman dovoljno da se uz par brzih napada dokrajči teži protivnik. Obrana pak ima više opcija, od parryja pa do samog izbjegavanja napada što postane pomalo izazovno kada se bori protiv veće količine neprijatelja jer je potrebno pametno birati koja od opcija izvlaći živu glavu.
I dok sam imao određenih problema s borbom – primjerice, to da su neprijatelji nekada namjerno prebrzi i bježe okolo te ih je teško udariti ili to da su znali obraniti se iako nisu uopće se branili – ona nije loša. Dobra je. I samo to. Dobra. Što je dovoljno za igru koja nudi puno više od svoje borbe.
Oružja? Loot? Suludo je uopće govoriti da je Origins ikakav RPG jer ovde builda i izbora nema. Je li RPG jer ima brojke koje idu gore? Dajte molim vas. Staviš šta god ima najveći attack i deri po R1. Pasivno skupljaj XP bodove od svih istih kopi-pejst "questova" i usputnih checklist killova i skupljanja Hrelić memorabilije i otključaš sve što ti treba jako brzo, jer ne treba ti puno. Izbora općenito nema jer je nepotrebno, negdje par sati u igri sam dobio legendary toljagu koja bi uspavala svakog stražara i tako sam uskoro imao harem spavajućih NPC klonova u svakoj tvrđavi kojoj sam naišao. Čisto jer mi je dosadilo sam kasnije stavio Noctisov mač i štit jer je postojanje istih u ovoj igri samo još jedna apsurdistanska odluka koje bi se i Bandić sramio. Cijeli taj loot/crafting sustav, "skill" sustav i Destiny UI je potpuni promašaj i mazanje očiju, praveći se da je igra komplicirana, a duboka je ko čaša mineralne na Rivi usred kolovoza.
Originsov cilj, a tako i čitave mitološke trilogije, nikada nije bio da se nekoga zaključa u određeni build, već da se gradi točno ono što želi i pruži sloboda bez nekih posljedica koje bi tjerale ljude da ponovno igraju igru. Zato je igra puna kampova, misija i prostora za istraživanje kako bi ljudi mogli eksperimentirati. Nadalje, ti questovi se uopće ne trebaju ni igrati, dok se puno toga može naći u istraživanju. Primjerice, ne spominješ piramide koje imaju svoje jednostavne zagonetke, ali mijenjaju dinamiku. Ili pak napete borbe u Curse of the Pharaos. Origins nije samo borba. On je otvoreni svijet koji se istražuje. Nitko ne tvrdi da je Origins neki HC cRPG, ali razlog takvom buildu je sloboda.
Dakle, borba je grozna. A ubojstva? Nepostojeća. Nema nikakvog planiranja, nikakvog šuljanja i nikakvih pravih misija. Samo ti daju metu u tom predivnom otvorenom svijetu i stisni trokut negdje iznad njih. Pobogu, bilo je sporednih misija i ubojstava prije u serijalu i svaki su imali bar neku trunčicu truda uloženo u planiranje jedinstvenih problema. Ovde je dizajn nula bodova, jer se sve uvijek svede na isto - uđi u neku tvrđavu, nitko te ionako ne vidi jer je AI nekako GORI od prošlih igara, stani iznad mete i skoči na njih, pa onda izađi bez problema. Nula angažmana, nula razmišljanja, bitno je samo da si izgrindo krafting materijale jer inače hidden blade ne ubija odma. Ludilo! Progres!
Nema nikakvog social stealtha, nema nikakvih fakcija ili interakcija sa sporednim mehanikama, samo si ti sam sa svojim R1 i trokut i to je sve. Katastrofa. Ne, ne pušim priču da je ovde trebalo bit jednostavnije - kao, npr. Bayek ne može napravit duplo ubojstvo jer ne može imati dvije oštrice po loreu - a svejedno napravi to samo na totalno glup način koji je sporiji i blesaviji otprije. U istoj igri imaš likove koji naprave duplo ubojstvo sa jednom oštricom, pa o čemu mi pričamo? Di mi je neki jedinstveni egipatski gadget? Di mi je nešto šta samo Bayek zna napravit naspram ostalih asasina? Nebitno, skupi tu novu sjekiru i plameni bow +1.
Kao što sam spomenuo da ću se osvrtati na jednu tezu, ovdje ju ponovno spominjem. Ako ti je cilj bio samo projuriti kroz utvrdu i čim prije ubiti metu i ako si tako pristupao svakoj meti, naravno da će ti biti jednolično. Prednost Originsa je baš ta da nema nikakve smjernice osim "eliminiraj metu" i sve dalje, od načina pa do pristupa, je na igraču. Hoćeš li upasti kroz sustav spilja ispod tvrđave? Hoćeš li se popesti po zidu postepeno eliminirajući stražare? Hoćeš li čekati smjenu straže pa iskoristiti priliku da se ušuljaš? Hoćeš li prvo provjeriti gdje se nalazi alarm pa ga sabotirati? Hoćeš ubiti stražara, uzeti mu tijelo koje potom prekriješ otrovom i poslati ga kroz utvrdu na leđima konja da zarazi sve stražare? Hoćeš uletjeti u tvrđavu, pritom otvarajući kaveze u kojima su pobunjenici da nastanke ogromno krvoproliće? Hoćeš iz daljine pucati u kavez koji čuva lava kako bi uzrokovao kaos i iskoristio ga da na drugom dijelu mape dođeš do neprijatelja? Sve ovisi o tebi, igraču.
Mapa je jako lijepa. Čak se ni kopi-pejst ne osjeti. Ima puno detalja kojih tek u Discovery Touru možeš bolje doživjeti. Ali svijet stane na tim detaljima. Nema gužvi, nema posebnih događaja, nema nikakve živosti. Unity je bio divlji po tom pitanju, a ovde su nekako uspili napravit gori posao od Syndicatea? Jer, fakcija nema, pa nema ni kriminala po ulicama, nema gradova za parkour izazove (Alexandria je ravna ko moj tekući račun), nema mini-igara koje se provlače kroz glavnu igru (arena i hipodrom su bezvezni i nedovršeni), nema zanimljivih zagonetki (papirusi su dosadni i jednostavni i nepotrebni jer se ne razlikuju od tipičnog hrelić chesta), nema...ničeg. Samo lijepi pejzaž. Prazno sa excel tablicom ikonica.
Ovdje ću za sada samo reći da se ne slažem s navedenim. U aleksandrijskoj knjižnici se vode rasprave, na tržnici sve vrvi ljudima koji kupuju, na raskrižjima Ptolomejevi glasnogovornici šire njegovu propagandu, na poljima se usred dana naporno radi, na kamenolomu rad takoreći ne prestaje, u manjim selima se vrši genocid, u drugima stražari nasred ulice maltretiraju građane šireći strah Ptolomeja. U piramidama i skrivenim spiljama se nalaze egipatske molitve, priče o pokojnima i skrivaju se detalji o egipatskoj mitologiji. I sada bih mogao se i za Unity i Syndicate raspisati, no još malo strpljenja pa ću se vratiti na iste mrvicu kasnije.
Priča ima dobre ideje, za jedan AC možda i korak dalje u idejama. Realizacija? Eeeehhhh... Jasno se vidi da je igra sklepana zbrda-zdola i nisu znali što točno rade. Ima par jako lijepih trenutaka ubačenih u potpuno predvidljiv, a opet šizofreničan zaplet. Pola igre Bayek nema nekog razloga ikoga ubijati, ali eto, kao, treba se. Aya je trebala bit glavni lik, kristalno jasno je, ima puno zanimljiviju priču i rasplet, ali vidimo kapljicu iste. Iznenađujuće je što je poprilično tamniji i suroviji ton; puno ubijanja djece i uništenih obitelji. Tema je jasna, ali izvedba promašena.
Priča je imala odličnu motivaciju i započela je vrlo snažno. Čak i neočekivano. I dok ona možda nije ispunila svoj potencijal, nije loša. Dapače, sasvim je solidna priča o osveti. Slažem se da se vidi koliko je ovo trebala biti Ayina priča, no mislim da je problem više u tome koliko je kraj puno materijala ugurao u malo vremena da sam više dojma kako je ovo trebala biti igra u dva dijela. Jedan koji prati Bayekovu osobnu osvetu i jedan koji prati Ayinu širu sliku. Solidna radnja, no jedna koja gubi na efektu kada se shvati promašeni potencijal.
Igrajte Unity i Syndicate.
I na kraju, ovdje mirne duše tvrdim upravo suprotno. Možda Syndicate i može proći, ali Unity nemojte igrati. To tvrdim kao netko tko je igru prošao uzduž i poprijeko. Od svih škrinja i vrpca pa do svih coop misija i 100% sinkronizacije. Unity je igra koja ispod svojih bugova skriva probleme u samom dizajnu.
Mogao bih krenuti od borbe koja je pokušala napraviti iskorak i unatoč potencijalu se izgubila na najgori mogući način – lažnom težinom. Borba nije teška jer je izazovna. Borba je teška jer je nepravedna. Neprijatelji nemaju konzistentne napade, već se ponekad iznenada oporave od poteza koji bi trebao kupiti vremena. Animacije su spore kako bi se dao dašak realističnosti samoj borbi, no ta realističnost ne vrijedi i za napade neprijatelja. Automatsko ciljanje većinu vremena ne funkcionira.
Parkour izgleda impresivno, no i dalje je neprecizan i česće stvara nervozu, a ne gušt. To uključuje i nepogrješive neprijatelje koji ne mogu, doslovno ne mogu promašiti. Što znači da je bijeg po zgradama često nemoguć i završava desinkronizacijom. Određene radnje poput ulaska kroz prozor su toliko zakomplicirane da se gubi na vremenu kada se pokušava šuljati. Samo šuljanje je problematično jer neprijatelji sve čuju. Vještine su zaključane iza priče puno predugo, čak do samog kraja. Većina dobre opreme je zaključana iza coopa...
S druge strane, ta živost koju spominješ u Unityju je odličan primjer kvantitete, a ne kvalitete. Pogled na prepune ulice je impresivan, da, ali je isto tako bez ikakvog života. Ubisoft je ovdje išao na ideju da će dovoljno biti stalno reći: "Wow", na količinu ljudi na ulici da su zaboravili dati nešto živosti. Postoje prodavači novina, postoji pokoja pjesma u bistroima i postoji poneki sukob na ulici. Zločini se prečesto događaju i nema im kraja, a mapa je prepuna škrinja i vrpci na svakom koraku. Na svaka pol koraka. Na svaku četvrtinu koraka. Detektivske misije su toliko nedorađene da je sramota kakvu su priliku imali napraviti ih punokrvnim sidequestovima koji bi bili sam vrh pisanja u serijalu.
O priči da ne govorim. Jedno od najvećih razočaranja prošle generacije. Kratka, nedorečena i lošeg tempa. Točno se vidi nedovršenost zbog sporog početka koji ubrzo prebaci u 5. brzinu i odjednom se razriješi čitava radnja bez da se i protagonist stigao razviti. Isti protagonist koji je napravljen pod pritiskom uspjeha Ezia i Edwarda.
Francuska je revolucija pak tek usputni događaj koji se donekle objasni u coop misijama, ali je toliko loše objašnjena da je sramota za igru koja se ponosi svojim povijesnim lokacijama i periodima.
Syndicate je poboljšana verzija Unityja i dok je sam po sebi solidan nastavak, vremenski period je ostao neiskorišten. Umjesto da se iskoristio jedan mračan period u industrijskoj revoluciji, igra je dobila doslovnog moustache-twirling negativca toliko dvodimenzionalnog da mu zavide ostali geometrijski likovi. Evie i Jacob su kao i Arno imali potencijala, ali se nisu mogli razviti zbog fokusa na ludu zabavu borbe između bandi.
Ni Unity ni Syndicate nisu loše igre, ali su najniža točka serijala za koju mi je žao što je iskoristila vrlo interesantna povijesna razdoblja i zbivanja. Syndicate je solidan popravni ispit nakon Unityjeva pada, a spomenuti Unity je samo loša realizacija dobre ideje.
