Prošlo je samo (skoro) 7 godina i ja sam napokon odigrao The Order 1886. Da samo odigrao. Platinirao! Postajem Spar verzija Foggyja. Skupljam lake platine.
Rekao sam da ću se raspisati ne samo o The Orderu, nego i inFamousu i ideja je bila ne davati ocjene, preferiram se raspisati pa neka se prosudi iz dojmova kako mi je legla igra, no ovo da u rječniku postoji pojam "7/10", naslovni brk Sir Galahada krasio bi opis s primjerima.
Prva je na redu radnja. I ona je... Dobra! Zanimljiva radnja puna kvalitetno napisanih i odglumljenih likova smještena u nevjerojatno kvalitetno osmišljen svijet. Ne bih čak ni rekao da mi je igra bila prekratka. Možda je jedna dulja misija nedostajala da stvari još malo sjednu na svoje mjesto, ali većinom je tempo dobro pogođen. Iznenadilo me koliko su kvalitetno baratali velikim brojem likova u tako maloj satnici. Sam kraj mi nije sjeo i dobio sam dojam da odudara od tempa ostatka radnje, no sve do tog kraja je zanimljivo napisana avantura koja fino miješa politiku i mitologiju. Imao sam nekoliko problema sa samim pisanjem pa ću o tome više u spoileru.
Kao što sam spomenuo, sam kraj mi je izveden prenaglo. Dođe do velikog otkrića i kraj dođe svega nekoliko minuta kasnije. Očito je bilo da je RAD zamislio The Order kao serijal te da je bio planiran nastavak, no ispalo je kako je ispalo i jako mi je žao što sama priča onda nije jedan kompletniji paket s malo više razriješenih niti.
Također mi se u nekim trenucima nije svidjelo Graysonovo ponašanje. Za nekoga tko je star otprilike 400 godina, oko nekih se stvari ponašao poprilično nezrelo, poput antagonističkog ponašanja prema Isabeau. Činilo mi se forsiranim, samo da bi se došlo do nekog sukoba između likova radi šok faktora. To im baš i nije uspjelo.
Posljednja stvar koju sam htio spomenuti je nedostatak ekspozicije. Pretjerana ekspozicija zna biti vrlo loša stvar, no manjak iste nije ništa manje loš. I nije da te ekspozicije pretjerano nedostaje, no mislim da half-breedovi nisu dobro objašnjeni zbog čega me otkriće krijumčarenja vampira više šokiralo po pitanju toga da uopće postoje vampiri, a ne da ih se krijumčari. Silni papiri, fotografije i novine koje se skupljaju mogli su se pametnije iskoristiti kako bi se ostavljali tragovi o tome da postoje vampiri. Moglo se u nekom razgovoru ubaciti da postoje druge vrste protiv kojih su se borili. Bilo je tu puno mogućnosti. Imam osjećaj da je i sam Sveti gral zamišljen kao da sadrži krv vampira, što daje dug život vitezovima. Sve su to nekako nedovoljno razjašnjeni trenuci koji su mogli biti još efektivniji.
Grafički je igra vrlo lijepa, no vidi se da su rađeni kompromisi. Prvo bih spomenuo black barove. Neki kažu da su dodani radi filmičnosti, neki kažu da su dodani kako bi se na manjem prostoru bolje iskoristila snaga hardvera, neki kažu da je oboje. I mogu razumjeti i jednu i drugu stranu, no meni je osobno bilo nepregledno. Međutim, to je samo moj dojam, zašto to pak utječe na kvalitetu same igre, o tome ću mrvicu kasnije. Dodatno me smetao taj fokus na filmičnosti dodavanjem vignette efekta te film graina koji se ne mogu gasiti. Vidljivo je da je i tu riječ o efektima koji maskiraju određene grafičke nedostatke kako bi se ono bliže igraču prikazalo detaljnije, no igra zbog toga izgleda vrlo mutno.
S druge strane, sami likovi i ono što ti je pred nosom, oklop, plašt, šalice čaja, oružja, sve je toliko detaljno da više vremena ode na ulazak u foto mod, nego na igranje. Animacije lica te kose i brade pogotovo su impresivne. Područja kroz koja se prolazi vrlo su pažljivo dizajnirana i ostavljaju dojam da netko stvarno tamo živi. Međutim...
Zvuk je krivac zašto to ne funkcionira. Atmosfera je svakako prisutna, no nije uopće iskorištena do svog punog potencijala jer nedostatak zvučnih efekata stvara toliko sterilnu okolinu da je imerzija uvijek negdje pod ručnom, spremna, ali se boji ubaciti u brzinu. Prva misija je dobar primjer. Prolazi se kroz zgradu u kojoj se gotovo ništa ne čuje. Prolazi se ulicama Londona koje su toliko tihe da uopće ne ostavljaju dojam prirodnih lokacija. Whitechapel ima puno više života, no i tamo nedostaje više efekata. U bolnici se kroz prozor vidi kiša koja se jedva čuje. Nedostaju mesnatiji zvukovi koraka, dernjava u pivnici, lavež pasa, zatvaranje prozora, svađe muža i žene, zvukovi kola po ulicama, zvukovi valova i galebova, škripa drva pod nogama, zvuk vjetra u tunelima ili pak zvukovi paničnog kretanja iznad stropa podruma bolnice. Puno toga nedostaje da igra stvarno iskoristi atmosferu koju stvaraju lore i grafika.
Sam gameplay je vrlo jednostavan. Klasičan cover shooter sa zabavnim oružjima, no mislim da nisu dovoljno iskoristili Teslu s određenim inovacijama. Svejedno, neka oružja, poput one zapaljive prskalice, vrlo su zabavna za koristiti. Spomenuo sam kako ću negativnu stranu black barova spomenuti. E pa... Vrijeme je. Kombinacija black barova i vrlo uskog FOV-a stvara osjećaj klaustrofobije. Iskreno, to mi se jako svidjelo. No problem nastaje kada se akcijske dionice svedu na valove i valove neprijatelja kako bi se trajanje igre umjetno produžilo. Kretanje ima težinu, no u kombinaciji s nepreglednošću, postaje problem, a ne pozitivna karakteristika. Često bih zapeo za predmete dok bih se povlačio od neprijatelja ili pak ne bih vidio neprijatelje kako jure lijevo od mene jer ih se niti čuje niti vidi. rješenje je ili riješiti se black barova te podići FOV ili promijeniti dizajn borbi da su nešto opasnije, no popraćene manjim brojem neprijatelja. Preferirao bih drugo rješenje.
Potencijal ovakvog svijeta je ogroman. Već si zamišljam nekakav polu-otvoren svijet, u stilu Deus Exa ili Vampyra, u kojemu imamo nekoliko kvartova krcatih sadržajem. Ako je Metro Exodus mogao zadržati filmičnost u polu-otvorenom svijetu, može i The Order. Upravo je Vampyr primjer igre koja ima puno češći lore, viktorijanski vampiri, nije pretjerano maštovito, no zato ima izvrstan dizajn zvuka koji svijet čini puno življim.
Nedostajalo mi je misija poput bolnice, koja je osobno bila vrhunac igre. Gotovo nema neprijatelja, samo atmosfera i nepoznata opasnost koja uspijeva utjerati strah u kosti čak i gotovo besmrtnom vitezu. Čini mi se da je RAD u toj misiji najviše vjerovao svojoj viziji i sposobnostima, dok su u drugim misijama radili kompromise zbog modernih trendova, nadajući se da će im to osigurati prodaju.
Zabavna igra koja ostavlja gorak okus samo zbog neiskorištenog potencijala te, za sada, mrtvog IP-a.
