Najgorih 8 mjeseci u mom životu. 3 izgubljene osobe iz najuže obitelji. Prokleta demencija. Prokleti moždani. I prije 24 sata, najbliža osoba, zbog prokletog karcinoma gušterače. Sve je krenulo nizbrdo od nove godine i od tada je svaki dan bio borba. U istom periodu sam i napredovao u karijeri više nego ikad, povišice, promocije, ali zbog cijele situacije mi to baš ništa nije značilo.
Samo se nadam da najgore tek ne dolazi, kada jednom napokon popusti adrenalin. Praktički mi je život na pauzi cijelo vrijeme i stalno imam osjećaj da sanjam. Sad baš osjetim koliko je problematično kad radiš remote za strance duže vrijeme, jer kolege praktički ni ne poznajem, a ostalih malo veza iz školskih dana je također oslabilo. Da nemamo neke obiteljske prijatelje za podršku, vjerojatno bih puknuo.
I da, ni najgorem neprijatelju ne želim da i jedan dan završi u vinogradskoj bolnici.
Eto, inače ne pišem o privatnim stvarima, ali morao sam to negdje podijeliti.
