• Offtopic

  • Bitching oliti kukanje sve u 16 dok Oxi jede 2 Big Tasty bacon-a od jada

Najgorih 8 mjeseci u mom životu. 3 izgubljene osobe iz najuže obitelji. Prokleta demencija. Prokleti moždani. I prije 24 sata, najbliža osoba, zbog prokletog karcinoma gušterače. Sve je krenulo nizbrdo od nove godine i od tada je svaki dan bio borba. U istom periodu sam i napredovao u karijeri više nego ikad, povišice, promocije, ali zbog cijele situacije mi to baš ništa nije značilo.

Samo se nadam da najgore tek ne dolazi, kada jednom napokon popusti adrenalin. Praktički mi je život na pauzi cijelo vrijeme i stalno imam osjećaj da sanjam. Sad baš osjetim koliko je problematično kad radiš remote za strance duže vrijeme, jer kolege praktički ni ne poznajem, a ostalih malo veza iz školskih dana je također oslabilo. Da nemamo neke obiteljske prijatelje za podršku, vjerojatno bih puknuo.

I da, ni najgorem neprijatelju ne želim da i jedan dan završi u vinogradskoj bolnici.

Eto, inače ne pišem o privatnim stvarima, ali morao sam to negdje podijeliti.

    TITANXIS Ma što da kažem… Sigurno ima i ok odjela i sve to ovisi, ali naše iskustvo je bilo užasno, a i prijatelji su imali slične traume. Bili smo i na najboljim mjestima, kod najboljih liječnika, ali nekoliko puta smo bili prisiljeni reagirati brzo i samo je vinogradska uvijek bila dostupna. I naravno - još uz sve to dobije kod njih i sepsu prije 2 mjeseca, što izgleda da je tamo normalna pojava. Druga baka ju je još prije 15-ak godina također kod njih pokupila. I onda je tek sve otišlo kvragu, makar kod takve dijagnoze konačan ishod najvjerojatnije ne bi bio puno drugačiji. A o osoblju, hrani i medicinskim sestrama nemam riječi. 0 empatije, čim te malo saniraju, odmah te se bolnica želi riješiti. Niti paze da li pacijent jede i pije i može li uopće sam to raditi, niti poštuju protokole te govore o stvarima o kojima ne bi smjele. Zadnji dan smo čekali prijevoz na drugu lokaciju (jer mora biti baš službeni od vinogradske) od 10 do 19h. Taj dan nisu ni donijeli doručak i ručak jer kao, znaju da ide taj dan, pa nije bitno, neovisno o tome što prijevoz nije došao u planirano vrijeme nego ga se čeka cijeli dan. Baš tragedija. Barem nije bilo bolova, jer po onome što sam čuo o ovoj bolesti, moglo je biti puno, puno gore.

    Bila je i na hredditu tema o najgorim bolnicama nedavno. Očekivano, vinogradska je u vrhu po komentarima…

        electronicus još uz sve to dobije kod njih i sepsu

        Ovo je živa istina, bolnica radi u lošim uvjetima, higijena im je upitna i sepsu dobivaju masovno. Neću nikog optuživat ali znam puno ljudi iz moje blizine, susjedi, familija koji su umrli od najobičnije sepse što bi u normalnim higijenskim uvjetima čovjek ostao živ. Kao i npr. moj tata koji je umro također od sepse zbog katetera kojeg skinu s nekog pacijenta i stave odmah na drugog bez neke posebne sterilizacije. Što je više hodao po bolnicama i baš u tu nesretnu vinogradsku vratio bi se bolesniji da bi na kraju i umro od bezvezne sepse koja je došla do bubrega i cijeli organizam zatrovao.

        I to što veliš za njihovu empatiju da im je na 0 to je također istina. A da ne govorim o grubim riječima ničim izazvani. Nisam nikad povisivao ton na njih, što si bolji više te jebu s oproštenjem i galame na tebe. Znam da su pod stresom svaki dan i ima svakakvih pacijenata koji ih izbace iz takta i onda ostatak dana budu nasađeni na zlo i onda nadrapaju ostali.

        Cijeli zdravstveni sustav je u kaosu. Slično je tako i u ostalim bolnicama jer sam se nahodao po svim tim "mesnicama" i nijanse variraju. Jako loše zdravstvo skupa sa zaposlenicima. Začarani krug. Beroš sa cijelom postavom vlasti vodi zdravstvo u totalni kolaps i nije ni čudo što često štrajkaju.

        Svim ostalim: Čuvajte svoje zdravlje jer ono vam neće nitko dati.

          electronicus A o osoblju, hrani i medicinskim sestrama nemam riječi

          Ja se sjetim samo kako su starom dok je bio u komi na respiratoru pokrali zlatne zube i sat i cijelu garderobu koju smo mu dnevno nosili jer su sestre redovito davale njegovu odjeću drugima kad bi ih presvlačili , i kad smo došli u bolnicu da nam objasne zašto je u komi, dok sam slušala doktora kako nam govori kako mi tata umire od raka pluća jer je kronični pušač, ja sam 120 upitnika iznad glave jer čovjek nikad nije pušio u svom životu, držim staru da se ne sruši od šoka, dođe doktor za 5 min i kaže, ups, govorio sam o krivom čovjeku, to je ovaj gospodin u krevetu do, upsiliii, vaš otac je imao dva moždana i tjt, i ima jedno 5% šanse da se ikad više probudi, ok bok 😀👍

          Nakon dva dana dobio je sepsu jer netko nije stigao oprati ruke nakon marende i wc-a kad su mu radili traheotomiju jer je mu je neki genije dao vazokonstriktor osobi sa dva moždana udara i nisu mogli zaustavit krvarenje pa ajde bar nije iskrvario 👍👍👍

          I to se sve dogodilo osobi koju znaju, radila sam u toj bolnici, znaju mene osobno, nemogu zamislit kako se radi ljudima koje neznaju Ha-Ha-Hahah užas.

          Zato i znam kako se radi, tj ne radi tamo, i zašto sam odustala od medicine. Gledam doktora kako googla simptome dok daje dijagnozu, na stranu mobing i sexualno zlostavljanje svakodnevno 😀

          Neoprane ruke mogu i oprostit, ali krađa od bolesnih ljudi koji se nemogu sami branit od lopova, a došli su da im se pomogne, znači da vidim da gore, nebi pljunula u njihovom smjeru da uzasim vatru. Dan danas kad god prođem kraj tog kompleksa, treba mi 15 min da dođem na sebe.

          Ali sve u svemu, kliše, ali proć će i to, završit će na jedan ili drugi način ali će završit. Znam kako je kad se zareda, ali moj savjet je da ne čekaš da dođeš do točke pucanja, jer se jako teško vratit u "normalan" život nakon što potpuno izgoriš psihički, ne tjednima, nego godinama. Ako su lijekovi ili razgovor, ili jedno i drugo, počasti se ako pomaže.

          Edit: da dodam još, ugl poanta je da će bit sranja i još većeg sranja, i bit će ok perioda i super perioda. Ok je ne bit ok. Okruženi smo sa tom nekom forsiranom pozitivom od svih da se osjećamo krivim kada se osjećamo usrano. Nitko ne priča o ničemu jer dobiješ stigmu luđaka ili slabe osobe.

          Samo ti piši i olakšaj se, ako nemaš kome, pusti u svemir, ili piši tu koliko te volja, znaš da će te uvjek netko tu saslušat.

            Nažalost, javno zdravstvo vjerojatno može samo ići iz goreg u lošije i u smjeru većih davanja za bilo što. To nije negativno razmišljanje, to je realnost našeg zdravstvenog sistema ukoliko ne bude nekih značajnijih reformi, uz već poznat deficit liječnika i ostalih zdravstvenih radnika koji ide uz sve to.

            Što se smrti bližnjih tiče, smatram da većinu ništa na to ne može u dovoljnoj mjeri pripremiti. Krug bliskih obiteljskih i prijateljskih osoba, sređen život i samostalnost puno pomažu, ali da će biti patnje - bit će. Budite zahvalni na vremenu koje imate s najbližima, kako starimo sve smo više svjesni od kolikog su značaja.

            Ne žalim se često, ali me ova kiša živcira, imam dojam da zadnjih par mjeseci češće pada nego ne pada, a vidim da će je još biti u sljedećih 10 dana. Pa kad će više normalno proljeće?

              zontra pa ovo je normalno proljece. Travanj je mjesec kisa i umjerenih temperatura. Cak smo u okvirima prosjeka i normale za razliku od proslih godina. Samo neka pada, barem nece biti redukcija vode

                zontra Prao sam auto u subotu sat i pol pa mi nije drago, ali kako je i Chono rekao, možda je dosadno, ali je potrebno. Samo nek roka. Zima je bila blaga, nemaš puno snijega da se otopio, treba kiše da nam još i zbog suše ne dižu dodatno cijene hrane.

                  Ma nek se slobodno ispada, ali onda tokom večeri. Ovako kad pada tokom dana, baš izvlači neki pesimizam iz mene.

                  Ma kuzim te, mene vec duze vrijeme pere depresija i opcenito se lose osjecam. Bas sam o tome pricao sa Ficom i mislio sam da sam polako otisao u onu stvar. Cak sam razmisljao o nekoj psiholoskoj pomoci. Stalno pesimisticne misli, nedostatak srece, nekog poleta u duhu, neobjasnjiv umor, budenja po noci, nemiran san…

                  Dok nisam napravio pregled kod doktora. Imam Hashimoto i sve moguce simptome koji idu s njim. Jedva cekam tablete i povratak u normalu.

                    chono mislim da si baš ti jednom nekome preporučio tu na forumu, kada se požalio na depresivne misli, da se pokrene (u vidu sporta i vježbanja). I ja sam isto puno puta. I dok treniranje nikako ne može bit nezdravo i naravno da bi se svi trebali pokrenut, neki imaju tu nesreću poput tebe sad sa štitnjačom. A ti si od svih ljudi koje poznajem vjerojatno najjači primjer zdravog života. Najbitnije je da si dijagnosticirao to, jbg, neke stvari ne mogu bez ljekova

                    S druge strane, jučer sam bio na Hreliću i nisam mogao vjerovat da ljudi tamo na šoderu imaju doslovno ljekarne. Svi mogući antidepresivi bez recepata. Moja mama boluje od shizofrenije i najbolje joj je odgovarao jedan lijek kojeg su prije 3-4 godine ukinuli, mi napravili zalihe, uvezli iz cijele Europe odakle se moglo. I sad ga više nema, a jučer ga ciganka na Hreliću ima. I ljudi kupuju. Sigurno bez dijagnoze, a da ne govorim u kakvom su vjerojatno stanju svi ti lijekovi, ako su uopće pravi

                        Fenix ja nemogu vjerovat kakve ti zivotne situacije prozivljavas. Evo, divim ti se kako si bio i ostao normalan decko i covjek

                          Ja mislim da smo svi više manje u banani, nakon korone, potresa i ovog rata, inflacije pa promjena valute pa neizvjesnosti na poslovima sve to na ovaj ili onaj način utječe na sve nas.

                          Užasno puno ljudi je u zadnje dvije godine dosta psihički palo, pa moram priznat i ja.

                          Jbg tako je kako je, takav je danas život, vrlo nepredvidljiv i težak na psihu.

                          Uglavnom niste jedini, večina se osjeća lošije barem ljudi s kojima komuniciram.

                          Mene korona nije ništa sjebala. Uvijek sam svejedno bio introvertan ako se to sad tako kaže. Tako da meni nije teško palo zatvaranje. Meni nedostaje samo (SAMO) stalan i stabilan posao. Da mi je to riješiti, bio bih nekako miran. Iako neću nikad imati para, na to sam već navikao. A za sreću mi ne treba puno. Imam skoro sve, samo da mi je riješiti za stalno posao i da nekako plovim kroz život. Dijete mi je donijelo puno briga, ali i neopisivu radost. Uglavnom, moglo bi biti puno bolje, no s druge strane, da je samo biti zdrav. Sve drugo se nekako može, posloži se, dogodi se, otvori…samo zdravlja. Bez toga nas nema nigdje.

                          Možda bi stvarno mogli otvoriti neki temu gdje će se iznositi problemi za psihičko stanje (deprsija, fobija i sl.) i da pokušamo jedni drugima pomoći, ako ništa drugo, na temelju vlastitih iskustava i iskustava ljudi iz naše okoline. Općenito su psihički problemi nešto što je tabu tema i jedno je o tome pričati anonimno negdje, a drugo pričati u društvu, na poslu i slično gdje te ljudi čudno gledaju i odmah si lud. A takvi problemi obično ruše i samopouzdanje što je dodatan razlog da se o tome ne priča, a ako se i ne sanira bude samo još gore.

                          Npr. fobija s kojom ja imam problema je veliki strah od visine i iz tog razloga nikad nisam letio avionom. Ljudi iz društva su znali putovati, ići na ljetovanje, na poslu sam radi toga propustio 2-3 putovanja (ok, putovanja nisu bila od presudne važnosti) no nisam nikad sjeo u avion i nezamislivo mi je da sjednem u avion. Ima još ljudi oko mene koji ne lete i razumiju me no oni koji nemaju taj problem uglavnom ga ne razumiju i njima je to čudno, smiješno i ne znam šta.

                            Picek Jedno je ponuditi savjet i podršku, ali rješavanje nekih većih problema koje spominješ zahtijeva i višekratni rad, iznošenje problema, razradu istog, postavljanje ciljeva i podciljeva…puno je tu posla i za pomagača i za osobu koja želi ozbiljno mijenjati svoj život i rješavati svoje probleme, čak i za one jednostavnije bilo bi potrebno barem 5 savjetovanja i susreta. Neki sigurno neće biti ni tako otvoreni javno, bez obzira što ovdje imamo neku anonimnost. Ali tu smo da pomognemo, naravno.

                            Što se tiče tvoje fobije…jesi išao metodom postupnog izlaganja sve većoj visini? Ovo je onako - ravno u glavu izravan savjet s preskakanjem rješenja do koejg bi ti trebao sam doći.: p VR s nekim igrama koje pružaju osjećaj visine ili penjanja bi ti bio najsigurnija oklada jer je tu najmanja opasnost da te uhvati vrtoglavica i nelagoda, a da to bude opasno. Znam da zvuči banalno, ali ako ti već i manje visine uzrokuju značajnu nelagodu, onda najbolje da uživo nađeš nekoga tko bi te vodio kroz čitav proces rješavanja fobije.

                                Picek Možda bi stvarno mogli otvoriti neki temu gdje će se iznositi problemi za psihičko stanje (deprsija, fobija i sl.) i da pokušamo jedni drugima pomoći, ako ništa drugo, na temelju vlastitih iskustava i iskustava ljudi iz naše okoline.

                                Ako se otvara takva tema trebalo bi ju ogranicit na provjerene clanove. Puno ljudi je tu lako povezat sa sa imenom i prezimenom i nije bas najbolja ideja iznosit ozbiljne probleme na javnom forumu.