THE LEGEND OF HEROES
TRAILS OF COLD STEEL SAGA
"Together, we shall write the end to this wretched faiy tale. In ink, black as despair."
Već sam nekoliko puta pokušavao napisati ovaj tekst ali nekako mi to nije polazilo za rukom. Priznajem, poprilično je teško sabrati sve misli o ovom kolosalnom serijalu i napisati sve što sam zamislio a da pritom ne izostavim nešto bitno. I tako, sjedim pred monitorom, razmišljam dok mi kroz slušalice svira "Hamel" i jednostavno, misli same od sebe dolaze.
Trails of Cold Steel je stvarno posebna igra. Dugo sam je godina škicao i pregledavao, razmišljao kako bih je uopće nabavio i došao do nje. Tada sam odlučio pustiti svoje glupe principe i primitivnu kolektorsku prirodu i ući u novo doba – digitalna verzija bila mi je nikad bliže, nikad bolja, nikad sjajnija. Nekoliko sati je prošlo u trenu (ili su možda trajali kao cijela vječnost) i igra je napokon bila u mojim rukama (figurativno, jel). Falcomov logo se prelio preko ekrana a mene su prošli žmarci. Zatim je započela menu tema , trebao mi je jedan podugačak trenutak da napokon shvatim kako igram igru koju sam toliko dugo čekao. I sve se to čekanje itekako isplatilo.
Poučen iskustvom prethodnih igara iz serijala znao sam što me očekuje. Podugačak, dosadnjikav početak i epsko finale. I uistinu, početak je stvarno bio dug, isprepleten različitim primjerima i pričama o Erobonijskom carstvu, golemom behemotu Zemurijskog kontinenta koje svima dahće za vratom. To zlo carstvo prepuno zlih ljudi, tragedija i gotovo neograničene moći. Ili... je li uistinu tako?
Prva se igra bavi zornim prikazivanjem svega što valja, a zatim i onime što ne valja, u tom kotlu koji samo što ne iskipi i spali sve što mu se nađe na putu. To carstvo, taj demon od kojeg svi strepe, je prije svega okaljano podjelama. Društvena segregacija je duboko ukorijenjen problem, koji nije samo funkcionalne prirode već i kulturološke. Sastavni je dio erebonijskog života i na nju se gledalo kao na nešto posve normalno. Tako je, s vremenom, jačanje pučana i dolazak kancelara Osbornea na vlast izazvao negodovanje plemića a time je nastalo plodno tlo za izbijanje svakojakih sukoba, izazvano isključivo ljudskom glupošću. U tim je sitnim prebiranjima, političkim igricama i spletkama učinjena možda i najveća tragedija u povijesti Zemurie, najveći i najokrutniji genocid u povijesti kontinenta. Izbrisan iz anala povijesti, zaboravljen pod prašinom mračne prošlosti carstva. Prošlost se prelila u sadašnjost i jasno klizi u budućnost. Erebonija se ne može osloboditi okova prošlosti samo zato što se ne može osloboditi sama sebe.
Upravo zato je osnovan Class VII, sasvim novi razred vojnih kadeta koji usprkos svemu, prkosi društvenim nametanjima i pritiscima. Pod budnim okom princa Oliverta, Class VII postaje zraka svjetlosti u toj zlokobnoj tami koja se nadvila nad carstvom. Razred je to sastavljen od svih slojeva društva, koji služi tome kako bi svijetu pokazao kako podjele ne postoje i kako su svi zapravo jednaki. Naravno, ne može sve ploviti tako glatko, pa i oni sami upadaju u zamku podjela i svakojakih svađa. Tada ulogu vođe preuzima Rean Schwarzer, perspektivni mladić koji požrtvovno pokušava naći kompromis između svojih prijatelja dok i sam biva mučen vlastitim sumnjama. Teškom mukom u tome uspijeva te time postaje vođa, svojevrsni stup koji sve drži na mjestu, čuvajući sve svoje prijatelje od okrutnosti svijeta, često trpeći svu bol i patnju potpuno sam, daleko od očiju drugih. No nije mogao niti naslutiti da je ono što mu se sprema veće od života i da je sudbina uistinu odlučila odigrati okrutnu igru. Budeći drevnu ostavštinu cara lavljeg srca Rean postaje tek marioneta u toj okrutnoj igri prepunoj izdaje, boli i patnje.
Tada, potaknuti šapatom Ouroborosa, plemići pokreću građanski rat u nadi da vrate stari sjaj plemstvu a time postaju tek kotačić u puno većoj igri, igri koju nitko, možda čak ni sama Aidios, nije mogla predvidjeti.
Svaki član Class VII je poseban. Svaki od njih ima svoje mane, vrline, vrijednosti koje slijedi, tajne koje skriva. Često izmučeni okrutnostima života kakvog su vodili. Pod vodstvom instruktorice Sare, koja je i sama suviše ekscentrična, Class VII polako ali sigurno korača naprijed. Iza svake nedaće postaju jači i bliži zaboravljajući pritom na one gotovo nepremostive razlike koje ih razdvajaju.
Nakon što se Class VII izbori za svoje mjesto pod zvjezdanim nebom, na scenu stupa nova generacija. Rean, postavši njihov instruktor polako shvaća u kakav je pčelinjak Sara bila bačena no mukotrpnim radom (i tapšanjem po glavi) on se grčevito bori za dobrobit svojih učenika. Novi Class VII je puno manji pa je svaki od likova puno istančaniji i dolazi do izražaja. Ponovo, svaki od njih je poseban, svojstven i karakterno drugačiji. No ono u čemu su Trailsi toliko posebni je karakterizacija negativaca. Cold Steel se posebno trudi pokazati ih kao ljude koji, birajući možda pogrešne strane, ipak vjeruju u pravi put. Vođeni osjećajem odgovornosti prema svome narodu, prema svijetu općenito i prema nekome tko je možda čak i nedokučiv ljudskom umu, okovanom okovima smrtnosti.
Gameplay segment je ovdje doveden do savršenstva. Aktivirajući combat linkove čineći svojevrsni combo napad, skupljamo Bravery pointse koje potom koristimo za otključavanje drugih mogućnosti combat linkova što borbu čini poprilično zabavnom i dorađenom. No ipak, gameplay doživljava apsolutni klimaks dolaskom trojke i uvođenjem Brave orders koje postaju ključne za pobjedu u borbama. Borbe postaju brže i efektnije i moram priznati da niti jednom tijekom 135h igranja nisam osjetio dosadu. Pozdravio bih i sustav ubrzavanja koji jako dobro dođe želimo li borbe završiti puno brže. To je nešto što me je mučilo još od Sky igara i drago mi je da su se napokon odlučili stati tome na kraj.
Glazba je i dalje vrhunska, još se uvijek naježim kada začujem violinu dok bezbrižno trčkaram putevima ili se pak javlja doza nostalgije slušajući umirujuću flautu Nord Highlandsa. Ili pak slušajući pokoju žešću borbenu temu prepunu gitarskih riffova i moćne violine. Kompletan soundtrack je odmjeren i savršeno paše uz svaku scenu.
Voice acting je uistinu vrhunski odrađen. Sean Chiplock je definirao Reana Schwarzera, a niti ostali ne zaostaju za njim. Sva su ta lica (ili bolje glasovi) dobrano poznati u svijetu animea i videoigara pa to niti ne čudi.
Grafički je prikaz ipak zastario. Neke animacije pokreta su uistinu zastarjele pa, iako efekti magija izgledaju sasvim pristojno, generalni je dojam ipak nešto slabiji. Prve dvije igre imaju opravdanje da su ipak samo portovi PS Vite, no u oko upada drastični pad FPS-a prilikom određenih scena (a to za sobom vuče gromoglasno zujanje PS4 Pro). Trojka i četvorka izgledaju bolje i dotjeranije, modeli likova su prekrasni, međutim okolina je manjkava. Pogotovo otvoreni prostori gdje su teksture razmuljane i nejasne. Ipak, obzirom na količinu sadržaju, dotjeranost svijeta i pregršt sićušnih detalja vezanih za priču, slabija grafika je samo mrvica, malena mrljica na ovom prekrasnom, dotjeranom platnu.
Ostavio sam preko 500h u ovim igrama, niti sam ne znam kako ali igre su naprosto jele satnicu. U tim sićušnim, svakodnevnim razgovorima izgube se sati i sati. Lutajući gradovima koji imaju svoju osobnost, povijest, običaje. Iskušavajući lokalnu hranu ili pak loveći ribu na obali nekog lokalnog jezera, sve je to dio avanture. Avanture za koju sam sretan što sam iskusio. Bilo je to uistinu prekrasno iskustvo prepuno različitih emocija, različitih poglavlja, susreta i otkrivanja istina i tajni. Avantura je to koja se pamti i koja pokazuje kako je japanski RPG i dalje prisutan na tržištu. A Trailsi su najbolji primjer toga.
