Ćiro Blažević
Sinoć oko 11 prolazili Gajevom, pred nas u pješačkoj zoni bezobrazno uleti Smart i zakrene prema haustoru. Kad kažem bezobrazno, mislim na to da bi nas vjerojatno pokupio branikom da nismo refleksno preventivno odmaknuli. Postarija gospođa hitro izlazi sa suvozačkog mjesta, žureći se gura kapiju, i dok je meni još uvijek zgroženome i pripitome taj prizor zaokupljao pažnju, hihotanje žene prekida mi nit misli kojima, sad već standardno u Zagrebu, preispitujem životne odluke koje su me dovele u ovaj šugavi grad. Okrenem se i… ona maše vozaču? Iako bi primjerenije bilo skupiti sve prste osim srednjeg. U čudu okrećem glavu na drugu stranu, jer koga bi moja žena usred Zagreba tako pozdravljala. Kad vidim unutra njega, onako starog i smežuranog, ali dječački radosnog i galantno skockanog, hihoće se i maše on nama.
Vjerojatno je izveo suprugu u neki fini restoran, onakav u kakav idu Weky i Tze na nešto što zovu fine dining. Počastio se čašom vina iako nebi smio, za stotinjak eura riješio si je mir u kući za narednih nekoliko dana, a i Dinamo je pobijedio… U nekim normalnim okolnostima tako dobru večer izvrsno bi zaokružila jedna dobra jebačina.
Ali neće jebat. Ni danas ni sutra. Jer afrička šljiva ne pomaže kad ti kancer pojede prostatu. Premda je svjestan da više nikad u zivoti neće jebat, taj čovjek je radostan. I s 90 godina živi život. Pa zašto onda ne bismo i mi bili sretni.
Ta misao mi danas uljepšava dan.
