Elysium [2013]
Ponovno gledanje Elysiuma nakon toliko godina za mene je ispalo zanimljiv sudar prošlog i sadašnjeg sebe, gotovo kao da sam gledao dva različita filma, jedan kroz oči klinca oduševljenog IMAX spektaklom, drugi kroz iskustvo čovjeka koji je od tada progutao brdo SF distopija i puno bolje razabire gdje vizija staje, a gdje počinje šablona. Sjećam se kako me 2013. prikaz budućeg Los Angelesa potpuno opčinio – taj ruševni megapolis djelovao mi je tada brutalno uvjerljivo, kao sirova rana svijeta koji se raspada dok elita živi u sterilnom raju iznad oblaka. Danas, međutim, taj isti LA udara drugačije; više mi izgleda kao generički miks favela Brazila i prenapučenog Mumbaija, manje kao originalna Blomkampova vizija budućnosti. Kao da previše prepoznajem reference, a premalo osjećam svijet koji film pokušava stvoriti. Elysium s druge strane i dalje djeluje nadrealno dobro, njegovi bijeli, hladni krugovi civilizacije nose onaj isti pomalo nepravedni sjaj koji me fascinirao i onda i sada. Što se tiče Matta Damona, iako mi već tada nije savršeno sjeo u ovoj ulozi, danas mi ta „neprirodnost“ još više bode oči. Max kao lik djeluje kao netko tko bi trebao imati grublju karizmu, više pukotine, više unutarnjeg nemira, nešto što Matt Damon jednostavno ne nosi u sebi u ovom filmu. Ne kažem da je loš, ali imam osjećaj da postoji verzija Elysiuma u kojoj protagonist nosi priču snažnije, prirodnije, s većom emocionalnom težinom. Sporedna ekipa i dalje briljira – Copley i Moura nose gotovo sav kaos, brutalnost i energiju filma na svojim leđima. Ipak, ono što me i tada, a i sada najviše pogađa jest putanja Maxove priče. Dok sam prvi put, opijen IMAX-om i vizualima, više pratio vanjski sloj akcije, danas mi je puno jasnije koliko je Max zapravo antijunak koji nikada nije planirao žrtvovati išta osim možda vlastitog obrazovanja u borbi za golo preživljavanje. Nije krenuo spasiti čovječanstvo, nije imao ideološku misiju, nije bio rođen za herojstvo – on je samo želio živjeti još koji dan. I baš zato njegova nenamjerna transformacija u ključnog spasitelja cijele ljudske vrste ima puno veću težinu nego što sam je tada osjećao. Završnica me ponovno pogodila, možda čak i jače nego prvi put, jer sada jasnije vidim tragediju iza toga: čovjek koji nije želio biti simbol postaje ultimativni simbol, i to tek onda kada više nema priliku živjeti u svijetu koji je pomogao promijeniti. Iako mi film više nije ni približno impresivan kao prilikom prvog gledanja, što je i logično s obzirom na to da je prošla era mojih IMAX očaranosti i da je tržište preplavljeno distopijama koje su neke njegove ideje razvile i dalje i hrabrije, Elysium i dalje ostaje solidan, dojmljiv i u nekim trenucima iznimno moćan SF komad. Nije ono što mi je bio tada, ali završnica mu bez imalo dvojbe i danas diže ocjenu za barem dvije stepenice, upravo zbog te rijetke, tihe, ali snažne simbolike koju nosi u sebi.
Nadodao bih na cijeli film i recenziju nakon gledanja u kinu tamo prije 12. godina...
Watched 20 Aug 2013
Tomo Cole’s review published on Letterboxd:
Pozitivni dojmovi raznoraznih kolega s foruma su me natjerali da ovo idem pogledat u IMAX. Nisam požalio što sam dao 40-ak kuna za ovo, iako sam se do sredine filma malo pribojavao da je ipak film overhypan, no na sreću tek tu počinje prava stvar. Svijet "favela" i razušenog LA-a dijeluje stvarno i nikako se nebih složio jeftino (govorimo o produkciji). Budućnost kao takva i Elysium izgledaju nadrealno dobro, baš savršeno pogođena atmosfera i sav taj svijet. Akcijske scene su fantastične i kao i efekti. Na tom prezentacijskom polju vizuala film je besprijekoran. Soundtrack također rastura i pridonosi i onako vrhunskoj atmosferi.
Što se tiče glumaca, krenuo bi sa Matt Damonom, za kojeg bi rekao da je ovo tek odradio korektno, ali ne i oduševio. Možda mu ne paše uloga u potpunosti, ali ostao je nekako nedorečen za ulogu koja mu je namjenjena. Jodie Foster za koju sam uvijek mislio da je odvratna ovdje je prejebenozgodna i baš joj paše uloga kuje, odnosno negativke. Najviše su me oduševili Sharlto Copley kao glavni villain, te Wagner Moura koji je doživio nevjerovatnu transformaciju u odnosu na Tropa de Elite iz kojeg sam ga upoznao. Sporedni likovi također rulaju, pa tako William Fichtner predvodi u sjajnom odabiru glavnih i sporednih likova.
Početak mi je dosta bio nepovezan iako je priča bila jasna, ali nedovoljno uvjerljiva po pitanju glavnog motiva Maxa, no kada počne akcija i kada Max dobije pomoć u vidu egzoskeleta (na početku je izgledalo glupo, no nesmeta kada se privikne da je to nužna stvarčica) film počinje biti pravi blockbuster u svakom smislu riječi. Nekav topliji, odnosno sladunjavi završetak kojeg mnogi spominju kao benignu manu, meni je dapače ovdje dobrodošao i taj završetak, tih zadnjih desetak minuta je mindblow, baš strahoviti impact sam osjetio. Da li IMAX čini čuda, ali film je jako blizu subjektivnih 10/10 ocjena. Nešto više od pola sata uvoda me malo smorio i nemogu reć da sam uživao, pa stoga malo ruši ionako vrlo visok dojam vrhunskog SF-a.
