Extraction 2 [2023]
Extraction 2 je jedan od onih nastavaka koji ni ne pokušavaju imitirati original, nego ga odmah odlučno nadglasati — spektaklom, većim set-pieceovima i ambicijom koja ponekad prelazi granice uvjerljivog, ali nikad ne prelazi u dosadu. I već tu leži ključ: prvi film je imao Randeepa Hoodu kao Saju, fascinantno snažan lik koji je Tyleru davao emocionalni kontrateg i gotovo ravnopravnu glumačku silinu; bez njega, drugi film starta s manjkom na terenu i to se osjeti. Idris Elba se pojavljuje kao kratka, magnetična fusnota — obožavani glumac u ulozi koja je više obećanje budućeg svijeta nego stvarni doprinos ovom poglavlju, što istovremeno veseli i frustrira. Nastavak se, međutim, svjesno odlučuje za eskalaciju: zatvorski kaos i austrijski inferno toliko su razigrani da prelaze u gotovo stripovski spektakl, ali unatoč pretjerivanju ostaju impresivno izvedeni, koreografirani s onom prepoznatljivom fizičkom jasnoćom koja je obilježila i original. Posebno mi se svidjelo što film napokon otvara vrata Tylerovoj prošlosti kroz Miju, lik koji je u prvom filmu bio samo bolna sjena; ovdje dobivamo konkretan dio njegova emocionalnog pejzaža, nešto što ovaj nastavak čini osobnijim i manje jednodimenzionalnim. Ogroman plus su i gruzijski negativci — ne kao generički akcijski kartoni, nego kao autentično kadrirani likovi, uz angažman pravih gruzijskih glumaca i statista koji donose prepoznatljiv ton i kulturološku težinu. Stil snimanja ostaje vjeran originalu: kaotična, “u glavu” kamera koja može odbiti dio publike, ali meni djeluje kao potpis, kao svojevrsni real-time zamah nasilja koji ne pokušava uljepšati brutalnost. Je li bolji od prvog? Nije. Prvi je imao fokus, težinu i Sajuovu emocionalnu os. Je li nepotreban? Također nije — ovo je čvrst, energičan nastavak koji širi svijet i najavljuje da Tylerova priča još nije ispričana. Ako išta, Extraction 2 djeluje kao most, kao uvod u veći univerzum koji tek treba eksplodirati u trećem dijelu.
