Damsel [2024]
Damsel djeluje kao film koji te privuče više atmosferom i pojedinačnim trenucima nego cjelinom, i baš tu leži poanta — taj osjećaj da gledaš nešto vizualno privlačno, s par zaista upečatljivih ideja, ali bez onog „mesa“ koje bi ga učinilo posebnim. Millie Bobby Brown u tom kontekstu ne igra samo glavnu ulogu; ona je praktički razlog da film uopće funkcionira. Kamera je zaljubljena u nju, a njezina fizička prisutnost i energija nose svaku scenu — taj miks nježnosti i tvrdoglave odlučnosti daje filmu emocionalnu os koja inače ne bi postojala. Shohreh Aghdashloo sa svojim dubokim, prepoznatljivim glasom uspijeva od zmaja napraviti stvorenje s karakterom, gotovo tragičnu figuru, što filmu daje nijansu mitološke težine. No ta mitološka silueta stoji na temeljima koji su pomalo klimavi: od početnih scena koje prizivaju Narniju do špiljskih obračuna koji jasno evociraju Hobita i Smauga, vidi se da film puno posuđuje i vrlo malo izgrađuje vlastito. Sve izgleda dobro, svi elementi su tu, ali kao da su ispisani na pergamentu bez dovoljno duboke tinte. Taj „nešto fali“ je zapravo osjećaj da se film boji biti radikalniji, hrabriji, emotivno bogatiji. I zato se dojam na kraju svodi na to da gledaš fantasy koji te vodi kroz lijepo uređenu stazu, ali samo zahvaljujući Millie imaš osjećaj da vrijedi hodati njome. Vidi se prisustvo wokea kod casta, no to me nije previše diralo. Male Millie se nisam mogao nagledat koliko je prekrasna, no siguran sam da ona nije u filmu, da mu nebih dao nikakvu šansu.
