Par dana nakon završavanja igre i dalje razmišljam što uopće napisati ovdje. Kako sažeti nešto što sam pretraživajući svaki detalj igrao u prvom (ne i jedinom) prelasku preko 40h (i naravno, opet sam uspio fulati neke kolektibelse, ali ne zamarajte se tim, odmah sam krenuo s drugim prelaskom i došao i do tog svetog grala PS igrača - platine). Dan nakon završetka igre opet sam se probudio suznih očiju nastojeći shvatiti što sam zapravo prošao u sada, mogu to slobodno reći, svojoj dosad najkontroverznijoj i jednoj od emocionalno najprovocirajućih igri.
Na samom završetku dočekao sam i razrješenje, tugu, nevjericu, šok, a tek potom i zadovoljstvo. Da, ova igra mi je ponovno pokazala da jesmo i da ćemo i u postapokalipsi ostati samo to - ljudi, sa svim svojim vrlinama i životno mijenjajućim manama. U ovoj igri ne mogu kriviti nikoga za ono što se dogodi i za njihove postupke, nemam i nisam imao omiljenog lika, bio sam svjedok događaja i bio sam ujedno svi glavni likovi, onoliko koliko sam to mogao biti. Ne mogu se ne upitati samo jedno vrlo bitno pitanje "koliko bih bio spreman ići daleko za najdražu ili najdraže osobe u svom životu kad bi mi se čitava civilizacija i svijet okrenuo naopačke?". Koliko god se trudio biti racionalan, dobro znam da pravi odgovor ne bih imao dok se i sam ne bih našao u istoj situaciji. I zbog toga mogu samo biti zahvalan, zahvalan na tome što sam možda to sve i iskusio na jedan od, ako ne i najimpresivniji način u videoigrama ikad, ujedno i siguran te distanciran (osim po moje trenutno psihološko stanje). Oni manje obazrivi reći će da igra ima i druge motive i planove s prikazom i načinom prikaza priče.
Da, istina je, TLOU2 se trudi mnogo toga prikazati, mnogo toga i uspijeva prilično uvjerljivo podastrijeti igraču koji želi vidjeti i čuti, često na šokantan i mučan način. Centralna tema je ljudska priroda i u svijetu gdje je propao način života kakvim su ga likovi znali, ujedno je došlo i do regresije društva u cjelini. Vidjeli smo mnogo, od nasilja i ubojstava, od prikaza različitosti do rata i vjerskog ludila, pa i ropstva. Imali smo prilike vidjeti cijelu "slagalicu" i ono preostalo od čovječanstva što nastoji živjeti i dalje normalnim životom. Nije najdepresivniji dio priče što u svijetu TLOU to vjerojatno neće biti nikad moguće, depresivna je samo spoznaja da je ovo Part 2 i da smo tek sad, na iznimno teški i uznemirujući način, dobili jednu dojmljivu i upečatljivu cjelinu. Cjelinu koja se vjerojatno više neće ponoviti u postapokaliptičnim igrama. I zbog toga, hvala vam ND.
