Lika gradiš u svojim očima. I to ga jako kvalitetno gradiš.
Rockstar je to izveo jako organski i sve u RDR2 je jako organski izvedeno, zato ponekad djeluje da neki sistemi nemaju svrhu, ali u pogledu dovođenja imerzije na dotad neviđenu razinu itekako imaju svrhu. Je li bolje da imamo indikatore izgradnje lika? Čistu statistiku koja nam govori kakav je taj lik? To je čak i Mass Effect fulao gdje se javlja ogroman jaz između mog Paragon Shepa i onoga što on izjavljuje u nekim razgovorima.
RDR2 je prva igra u kojoj sam kroz njen svijet prolazio potpuno prirodno. Pažnju su mi odvlačile stvari koje bi mi odvlačile pažnju i da sam stvarno tamo. Tempo čitave igre je usporen na način da upijaš okolinu i sve u njoj u mjeri u kojoj bi ju upijao u stvarnom svijetu. Nema nebitne stvari na mapi. Nema lokacije koja nema svoju povijest i priču koju može ispričati, a Arthur za gotovo sve u igri ima i prigodni set komentara koji najobičniju eksploraciju često pretvore u komoletno neskriptirani narativni quest.
A o random encounterima koji te u jednom momentu prebacuju iz najobičnijeg jahanja prema idućoj misiji u borbu za goli život niti ne moram.
Jedina igra koja je toliko organski odradila svaki encounter je TLOU2, a to je linearna cinematic igra tako da je u RDR2 to još impresivnije.
Doslovno igraš normalno igru, u potpunoj si kontroli i bez trunke skriptiranih stvari, a pred tobom se odvijaju srvari kojih nema ni na filmu.
