Slažem se sa @Zero, nitko ne može sporiti da je to apsolutni vrh industrije po mnogočemu. Čak i kad je s odmakom danas gledamo, igra se u svakom pogledu izrazito dobro drži i danas. Problem je što mi je bila malo dosadnjikava i prerazvučena, neke dionice su mi bile odlične, a neke su me ubile u pojam. Toliko da sam i odustao od igre, no onda sam se u nekom trenutku vratio i završio ju.
Bilježimo 4 godine od izlaska Red Dead Redemptiona 2. Kakvo je vaše mišljenje o igri s tolikim odmakom?
Kultna igra, spada u sam vrh gejming industrije.
Zapravo znacajem prevazilazi okvire gejminga, moze da se svrsta uz filmske klasike poput Dobar, Los, Zao i slicne.
Od price, grafike, impresivnih detalja, muzike, sporednih likova, rekonstrukcije epohe… sve su podigli na jedan neverovatan nivo.
Jedino mi se nije svidjala ona pucacka mehanika, odnosno nišanjenje i usporavanje vremena.
Tu je trebalo malo poraditi na preciznosti, kako bi dobili na realnosti, ali pre svega na fluidnosti jer neke druge igre imaju bolji sistem targetiranja protivnika.
Nekako mi je to ovde odradjeno pomalo trapavo.
Ali to na strano sve ostalo je fenomenalno.
Naravno igra nije za one koji preferiraju brze pucacine i nemaju strpljenja za narativ i karakterizaciju likova.
Rdr trazi strpljenje, kada se samo setim koliko sam jurio onog belog arapskog konja ili neke od legendarnih zivotinja.
Pa onda dok ne skontas neke slucajne usputne dogadjaje koji su povezani na odredjeni nacin.
Izgradnja lika, izgradnja kampa, nacini na koji se savladavaju prepreke….
Igra koja te natera da se ponasas i razmisljas poput odmetnika na krajnjoj zapadnoj granici. Cim ti i van igre mislis o tome kako ces da nesto odradis i to onda posmatras iz ugla stvarnog zivota, znas da u rukama imas nesto posebno,.
Jedno iskustvo koje te bukvalno poput vremeplova baca u jedan davno prosli zivot, jednu proslu epohu koju si proziveo uzduz i popreko.
To ne moze svako, zato je Rdr poseban
- Uređivano
Dobijes ali postepeno. Recimo Arturova tuberkuloza. Krene kao postepeno kasljucanje da bi onda esklairala i kulminirala na kraju.
Pa onda one scene poput pijanstva sa Lenijem i sl.
Postepeno "gradis" lik, ulazis u njegovu psihu, odnose sa drugim pojedincima, sve se to polako i spontano odvija, dok ne dodje do neke tacke kada najednom eksplodira.
izgradio ga je Rockstar. Sto god ja napravio kroz cijeli gameplay, ne utjece na kraj. Arthur i igra ce jednako zavrsiti. Nema redemptiona, samo konacnost.
Witcher 3, Metal Gear Solid 3, Half Life 2, TLOU12 i Red Dead Redemption 2 su bezupitno najbolje igre svih vremena.
Svaka je uvela puno više od generacijskog skoka za svoj žanr, a i za igre općenito.
StarFox_N linearna prica mi je ok kao takva, toga sam se dotaknuo u raspravi sa Centurionom za gradnju lika, koja ne postoji u RDR2. I da, mnoge igre imaju linearnu pricu sto je ok, neke igre imaju linearnu pricu u open worldu sto je isto ok, ali mene smeta u RDR2 na momente glupa prica i neke stvari oko nje. I naporni su mi pojedini side zadaci kao i odredene glavne misije. Opcenito se ne mogu pomiriti sa igrama koje zaista naginju realizmu u prikazu i gameplayu, a s druge strane imaju dosta toga repetitivnog i arkadicnog. To mi onda stvori odbojnost. Kao primjer, obozavao sam loviti zivotinje u RDR, ali ubila me svaki put ona animacija, stavljanje na konja bez stasha, jahanje do trappera i opcenito sam izgubio interes kada sam vidio da tako jedan jebeno dobro razraden sustav nema nikakve svrhe.
RDR nije RPG nego akcijska avantura u sanddbox svijetu. Vrlo jednostavno. Nema grananaja priče ovisno o odlukama nego je proiča linerana a lika postepeno otkrivaš kroz priču. Znači igra je u stilu filma.
Sterlok pa da, otkrivas, ne gradis, to je i poanta. Samo… cemu onda svi oni prividni izbori koje ti igra nudi. Zasto graditi reputaciju dobrog covjeka, kad je nema? Ili je ja nisam vidio, da ima smisla pomagati drugima i gubiti vrijeme na to. Sto dobijas osim imerzije za one igrace koji imaju vremena za takve stvari?
Da se napravi privid stvarnog svijeta, gdje nije sve crno, bijelo nego smo svi povremeno dobri i loši ovisno o raspoloženju i okolnostima. Tak da možeš igrati ko zločo ili dobrica i djelomično utjecati na okolinu. Priča ostaje nepromjenjiva, jer ovo nije RPG niti pokušava to biti. Ovo je western priča, avantura.
- Uređivano
Lika gradiš u svojim očima. I to ga jako kvalitetno gradiš.
Rockstar je to izveo jako organski i sve u RDR2 je jako organski izvedeno, zato ponekad djeluje da neki sistemi nemaju svrhu, ali u pogledu dovođenja imerzije na dotad neviđenu razinu itekako imaju svrhu. Je li bolje da imamo indikatore izgradnje lika? Čistu statistiku koja nam govori kakav je taj lik? To je čak i Mass Effect fulao gdje se javlja ogroman jaz između mog Paragon Shepa i onoga što on izjavljuje u nekim razgovorima.
RDR2 je prva igra u kojoj sam kroz njen svijet prolazio potpuno prirodno. Pažnju su mi odvlačile stvari koje bi mi odvlačile pažnju i da sam stvarno tamo. Tempo čitave igre je usporen na način da upijaš okolinu i sve u njoj u mjeri u kojoj bi ju upijao u stvarnom svijetu. Nema nebitne stvari na mapi. Nema lokacije koja nema svoju povijest i priču koju može ispričati, a Arthur za gotovo sve u igri ima i prigodni set komentara koji najobičniju eksploraciju često pretvore u komoletno neskriptirani narativni quest.
A o random encounterima koji te u jednom momentu prebacuju iz najobičnijeg jahanja prema idućoj misiji u borbu za goli život niti ne moram.
Jedina igra koja je toliko organski odradila svaki encounter je TLOU2, a to je linearna cinematic igra tako da je u RDR2 to još impresivnije.
Doslovno igraš normalno igru, u potpunoj si kontroli i bez trunke skriptiranih stvari, a pred tobom se odvijaju srvari kojih nema ni na filmu.
- Uređivano
Sterlok e taj privid se meni ne svida. Kada te isti lik 10 puta pita da mu isisas otrov zmije, postaje naporno, zasto da to radim. Ne vidim svrhu iskreno. Samo kozmetika. Ako je vec akcijska avantura u open worldu, onda zelim upravo to, a ne igru koja ima rpg elemente, koji to nisu i zapravo igru koja nezna sto zeli biti.
@wooddiebone Days Gone….
Meni se taj lik sa otrovom pojavio jednom u cjeloj igri.
A Days Gone je upravo primjer kontra onome kaj pričam. Svaki encounter je isti i započinje na dva ili tri identična skriptirana načina koji ubijaju želju za igrom i izazivaju konstantnu nervozu prilikom eksploracije.
Doslovno sam u jednom sjedenju doživio da me 6 puta sruše s motora žicom i da me 4 puta nepostojeći sniper sa 100% accuracy ostavio na one hit do smrti. I to više puta u jednoj vožnji od točke A do B.
Days Gone ima predivan svijet koji bi jako htio istražit, ali igra jednostavno sama sebi ne dopušta da prodiše.
OK, ni ne postoji igra koja se svima sviđa, to je normalno 