foggy razumijem te skroz ali odgoj mi je bio da se stišće svaka kuna koliko god da imaš i iskreno i dan danas mi je teško potrošit neku veću svotu novca na sebe jer nekako smatram da nije vrijedno tj nije zasluženo osim ako se ne ulaže dalje u nešto profitabilno. Sad jel to neka mentalna bolest, vjerovatno, ali ja ću je ignorirat koliko mogu dok ne pukne kad pukne, samo se nadam da ako pukne da će bit minimalno, jer prošlo pucanje me koštalo tri godine života koje nikad neću vratit.
Do tad, pokidat kičmu i mozak do 45-te i razvlačit se na tri posla da se zaradi maksimalno gdje se može jer iskreno najgore mi je kad si ostavim neko prazno slobodno vrijeme kada sam sama sa svojim mislima gdje razmišljam da ću potratit svoje najbolje godine na neproduktivnost. Opet to je sve do odgoja gdje sam ja bila prozvana zlatno dijete familije još od malih nogu koje će svima omogućit lagani breezing kroz život bez da se pita odakle mi novac za financiranje svega i svih i da li mogu ili ne mogu jer sam jedina upisala dobru srednju i kasnije fax i uz sve to imala posao sa strane koji se dobro plaćao.
Npr sestri sam kupila novi auto iz salona jer mi je tako predloženo od strane familije dok ja vozim auto star 16 godina za koji se brinem da li će ili ne u sedmom mjesecu proć tehnički jer to znači da ću morat potrošit novce na novi.
Ugl razumijem te skroz ali strah me da ako stanem, neću dostić neki nevidljivi nebitni cilj koji su mi drugi postavili jer ja sve mogu i ja sve znam, a ako neznam naučit ću i napravit ću. Jogurt sam i za sad funkcionira, vidit ćemo do kad 🙂
