weky radim u IT-u. Otišao na drugi posao zbog bolje plaće (veći razlog) i boljih uvjeta (manji), ali i da si unesem promjenu u život nakon nekoliko godina. Ali izgleda da nije sve u plaći, pa mi nedostaje staro radno mjesto i to okruženje. Sad sam u pregovorima da se vratim na staro uz barem približno sadašnja primanja. I u dosluhu sam s drugom firmom gdje bih radio nešto totalno drugo, nešto što dosad nisam radio u svojoj profesionalnoj karijeri, ali što me vuče i možda bih radio s više srca.
Uglavnom, promijenio zbog plaće u zadnjih godinu dana, a u narednih godinu dana bih eventualno promijenio zbog nekog novog izazova koji bi mi prodrmao život.
weky Ako niste vi, koliko je vaših kolega otišlo, prijatelja, poznanika, obitelji?
Dosta mojih kolega i prijatelja iz IT-a iskorištava situaciju. Ne ide im se nigdje, vole svoj posao i okruženje, ali hodaju uokolo po razgovorima i koriste to kao polugu za traženje bolje plaće i uvjeta. Najbolji prijatelj je nakon 10 godina otišao na svoje drugo radno mjesto u životu na drastično bolju plaću, nevjerojatnu za naše poneblje, ali radi posao koji je financiran izvorom koji bi se jako brzo mogao ispuhati. I što onda? Može jedino na lošije, a najgore je ići na lošije. Općenito smatram da se svi skupa nalazimo u tom jednom velikom balonu koji bi mogao brzo ispuhati udarom neke snažnije krize, stoga i neko moje nastojanje ide u smjeru da pustim korijenje te se na neki način osiguram. Bilo pozicijom u firmi ili privatnim poslom. Pokušavam oboje.
Smatram kako je kod nas drugačija radna kultura da bi se stvorio trend poput ovoga u SAD-u, a ni uvjeti još nisu takvi. Slažem se s Ficom. Da usporedim s prije 10 godina kada sam kretao radit – tada su me poslodavci ucjenjivali pitanjima što ja mogu napravit za njih, radio sam za 2400 nakon faksa i guzilo me se. Danas ja njih pitam što oni mogu napraviti za mene i (karikiram) zahtjevam što hoću, a on se mora pognut. Ni jedno ni drugo mi se ne čini ispravnim, kao što je puklo prije 10 godina, tako mi se čini da će puknuti i sad.
