maverick moguce da govoris istinu, ali kako ti znas da nitko drugi nije sposoban osim tog Larian-a za kojeg nisam nikad ni cuo?
Oprosti, ali ovo je takvo cjepidlačenje u kojem ni sam ne daješ potencijalni odgovor ili bilo kakav argument, već samo prigovaraš prigovora radi. Nadalje, to što nisi čuo za Larian ne znači da Doktor nije u pravu. To što ti ne znaš za nešto nije ni od kakve važnosti za kredibilitet njegove tvrdnje. Larian se već godinama provlači po javnosti kao izvrstan studio koji je napravio jednu od igara generacije, Divinity: Original Sin 2, za istu je pokupio niz nagrada i vrlo su popularni kao i oba Original Sin nastavka.
No uzet ću za tren to pitanje kao ozbiljno. Kao prvo, cRPG igre su vrlo teške za napraviti. Jedan je od rijetkih žanrova u kojemu i narativna strana i ona za gameplay nose jednaku težinu, a time moraju kvalitetom zadovoljavati obje. Usudio bih se reći da nitko nije uspio toliki naglasak staviti na oba segmenta i izvesti ih u tolikoj kvaliteti i sinergiji kao što je Larian. Obsidian je majstor pripovijedanja, no svatko tko kaže da sistem borbe u Pillarsima (i to oba) nije podložan tzv. cheeseanju, nije igrao igru. Taj je sistem dobio svoju bolju verziju u dvojci, no i dalje je bio slabiji od narativne strane i atmosfere stvorene kvalitetnom naracijom i odličnim glazbenim aranžmanom. Owlcat Games je, primjerice, javnosti predstavio Pathfinder: Kingmaker i također nije uspio usavršiti tu kombinaciju naracije i gameplaya. Dok je naracija bila na zadovoljavajućoj razini, pogotovo po pitanju posljedica odluka, nedostajalo je interaktivnosti s likovima, pogotovo s pratiteljima. S druge strane, gameplay nije bio uravnotežen jer se pokušao 1:1 prenijeti sistem Pathfinder P&P-a ne uzimajući u obzir da se u pokretu, van borbe na poteze, izvedba znatno razlikuje.
Oba developera su imala problema s bugovima i curenjem memorije, no Owlcat je ipak bio problematičniji. Htio bih naglasiti kako su oba serijala izvrsni primjerci cRPG žanra, no niti jedan nije došao do te razine kao Larian.
Divinity: Original Sin 2 je cRPG koji besprijekorno spaja gameplay i naraciju. Posljedice odluka nisu jasne, a postoji niz različitih smjerova u kojima razgovor može krenuti. Svaki pratitelj ima svoju pozadinsku priču koja se u obliku questova proteže kroz čitavu igru, dok je dijaloge potrebno pažljivo pratiti jer mogu odnos odvesti u različitim smjerovima. Kada pričamo o gameplayu, može se obuhvatiti i odgovor na donju tvrdnju.
maverick ali ovo drkarenje konstantno po menijima i cekanje reda koda bi te netko cekao da ga napadnes, su za mene outdated
Dojma sam da nisi igrao igru na poteze već godinama, ako ne i desetljeće. XCOM je odradio odličan posao, Wasteland 3 je ove godine odradio izvrstan posao s borbom na poteze koja je popraćena odličnom glazbom stvarala gotovo filmske trenutke. The Banner Saga i Ash of Gods su koristili interesantan sistem zdravlja i energije koji je dao raznolikost napadima i tjerao na razmišljanje o više mogućih scenarija. I na kraju imamo Divinity: Original Sin, pogotovo dvojku. To je igra u kojoj bossa možeš zatočiti između četiri njegova portreta i zapaliti mu tlo pod nogama čekajući da umre jer ne može pobjeći. Jednim likom možeš pogoditi bačvu vode pored neprijatelja, dok drugim baciš munju iz prstiju koja lokvu pretvori u naelektriziranu zamku smrti. To je igra u kojoj možeš baciti ulje na pod i zapaliti ga oko neprijatelja time im ograničavajući kretanje. Možeš baciti vodeni balon koji se rasprsne i potom ga zalediti čime neprijatelji gube ravnotežu jer se poskliznu i time propuštaju svoj red. Postoji toliko slobode u Divinityju da je svaki novi prelazak jednako zabavan kao prvi.
Larian je zbog takvog izvrsnog kombiniranja dva najvažnija elementa cRPG-a savršen izbor za novi Baldur's Gate.
