Iako na tebi leži težina dokaza jer si ti taj koji tvrdi nešto suprotno od velike većine dojmova o njihovim igrama, udovoljit ću ti i uložiti vrijeme na raspisivanje nečega što si mogao sam vidjeti u recenzijama, dojmovima igrača i dojmovima samih forumaša u temama na ovome forumu.
Kao prvo, potrebno je Bethesdu razdvojiti na razvojni tim i na izdavača. Krenut ću od razvojnog tima.
Spomenuo si i sam da je Fallout 4 bio podložan kritikama dijela fanova zbog pojednostavljivanja svojih mehanika. Tu se prvenstveno misli na davanje glasa protagonistu čime se izgubilo na fleksibilnosti dijaloga koji je krasio prethodnike. Međutim, može se povući i kritika da je igra pojednostavila i svoje RPG karakteristike. I dok je to svakako validna kritika, ona se čini znatno manjom u usporedbi s ostatkom igre. Primjerice, s poboljšanim sustavom napucavanja koje je inspiraciju vuklo iz novijih Wolfenstein naslova. I sam je svijet bio vrlo pozitivna točka. Vijugave ulice Bostona, radioaktivni krateri, maglovite i mračne luke, Fallout 4 daleko je od loše igre. To je bila stvarno vrlo, vrlo dobra igra koja je sa sobom povukla puno novosti koje će sigurno naći mjesto i u novijim nastavcima.
Fallout 76 je po svom izlasku dobio fijasko. Toga sam jako dobro svjestan jer sam uložio i previše sati da napišem recenziju. Tehničke poteškoće, nepraktičnost Creation Enginea u online primjeni i brojni bugovi zbog preranog izlaska gotovo su uništili igru s ogromnim potencijalom. On se prvenstveno manifestirao u predivno dizajniranom svijetu, čudovištima i glazbi koji su zajedno pomogli da zadrže pažnju igrača dovoljno dugo da igru i poprave te nadograde. To se i dogodilo u obliku pravih NPC-eva, boljih questova i boljeg sustava gradnje svoga settlementa. Fallout 76 je danas pristojna igra koja je dokaz da je njeno lansiranje bio rezultat pretjerane žurbe da izbace igru na tržište.
Idući im je potez Starfield i razlog zašto vjerujem u uspjeh i kvalitetu te igre je vrlo jednostavan. Fallout 4 bio je odlična igra. Fallout 76 trenutno je dobra igra. Konstanta koju su držali su upravo ti izgrađeni svijetovi i lore. To nisu "nekakvi" izgrađeni svijetovi. To su ponajbolje dizajnirani svjetovi u industriji. Svaki od njih uspijeva od jednostavne petlje stvoriti nezaboravno i igraču jedinstveno iskustvo. Na prvi se pogled čini kao vrlo jednostavan mehanizam. Sve se svodi na odlazak od točke A do točke B. No vrlo pametnim dizajnom svijeta, taj se svijet pretvara u nešto više.
Nešto nakon polaska naići će se na zasjedu koja će voditi do novoga questa koji dovoljno odvraća od puta da zahtijeva ulaganje vremena. Na putu do te nove točke, vidiš lijepi pogled na horizont na koji baciš oko. Tamo pronađeš neku napuštenu zgradu s kosturom osobe koja je očito iskusila bizarnu smrt. Na njegovom se tijelu nalazi pismo u kojima je zabilježio svoje posljednje misli i govori o blagu za kojim je tragao. To područje se potom pretvara u veliku zagonetku traženja tog blaga. Prođu dva sata igre, a točka B udaljenija je nego što je bila kada se kretalo od točke A. Takav svijet ne može svatko dizajnirati. Potrebno je iskustvo, mašta i talent kako bi se iz igre u igru i iz serijala u serijal konstantno prenosila ta kvaliteta. I za slučaj da se pitaš, Fallout 76 ima tu istu kvalitetu. Oni ih ne drže na životu. Oni su im stvorili i daju život. To je čar Bethesdinih igara. Sloboda u pješčaniku toliko detaljnom da se ne možeš oteti dojmu da je stvarno mjesto. To možda nije ono što te privlači i to je skroz u redu. No nije u redu suditi o kvaliteti igre na temelju toga što ti se nešto ne sviđa.
Sada je vrijeme i za drugu stranu priče, onu o Bethesdi kao izdavaču. Krenuo bih od Arkanea. Dishonored je serijal koji je usavršio apsolutno svaki dio žanra koji predstavlja. Ogromna sloboda u pristupu svakoj meti. Raznovrsne mehanike koje su toliko ispolirane da je svakom igraču jedina granica mašta. Kvalitetno napisane radnje s odličnom glasovnom glumom i toliko mogućnosti prilikom igranja da nakon 10 prelazaka shvatiš da otkrivaš nešto novo.
Prey je vrlo hvaljena igra čiji je izlazak samo obilježila tehnička neispoliranost zbog čega su ju kritizirali. Radnja i gameplay vrlo su hvaljeni. Nadolazeći Deathloop gradi na izuzetno čvrstim temeljima spomenutih igara i to što tebe nije zainteresiralo nema nikakvog odraza na kvalitetu igre.
Tražiš nešto što oduševljava pričom? Ne gledaj dalje od Wolfensteina. The New Order i The New Colossus izvrsno su napisani i fino balansiraju između apsurda Tarantinovih filmova i drame ratnih filmova. Od dvodimenzionalne mašine za ubijanje, B.J. je pretvoren u trodimenzionalnog lika koji svojim monolozima na odličan način daje ljudskost čak i situacijama na granici karikature. Da ne govorim da priča nije jedino što valja. Odlična grafika. Maštovit art dizajn. Zanimljivi likovi i mesnato napucavanje u kaotičnoj akciji koja se skriva iza svakog ugla. Wolfenstein je igra koja zrači kul energijom.
Ako pak se osvrnemo na Doom i da tu kreneš negirati kvalitetu, onda stvarno ne znam o čemu više pričamo. Igra iz 2016. rasturila je na sve moguće načine, a Eternal je svaki element podigao na još kvalitetniju razinu. Ne znam ni što bih ti o tim igrama pričao. Sve je već rečeno, a možeš i sam pročitati na forumu ako te zanima.
Kvaliteta nije ono što se tebi sviđa ili ne sviđa. Ako to nisu igre za tebe, to je u redu, ali negirati odličan gameplay, kvalitetno napucavanje, kvalitetno pisanje ili pak odbacivati lore i worldbuilding kao samo "nešto", to nije objektivan pogled ni na što. To je čista subjektivnost i zbog toga i govorim i ističem to da ne možeš na temelju ukusa reći je li nešto kvalitetno ili nije.
