Upravo sam se vratio iz trgovine.
Ovih dana radim od kuće. Niti imam kakvih bitnih sastanaka, a i kad sam zadnji put bio u firmi, pričalo se nešto o redovitom godišnjem održavanju klimatizacijog sustava, pa gase HAVC, čiste, propuhivaju. Rekoh, što mi fali doma, ionako je ponedjeljak.
Kako to obično biva, kad si u toplini svog doma, vrijede neka druga pravila i norme kodeksa oblačenja. Radim u trenirci, standardno neka promo maraton majica kratkih rukava - Samsung Run 2013 ili slična, neobrijan i upitno polumasne kose, razbarušene od slušalica. Nakon što sam pojeo rebrica koja se slowcookaju satima, odlučim sve dovšiti jednim hladnim pivom. Dan je sunčan i spor, pa mi se to čini kao savršen odgovor na sve.
Ali, kriva računica. Ipak nije ostalo više ni jedno. Frižider je prazan po pitanju hmelja. Sve je otišlo još za vikend.
Ništa, svejedno i dalje imam isti plan. Ne bilo mi teško, bacim kožnjak na pleća i odem do male lokalne trgovine, baš onakve kakvu svi imamo u kvartu. Ponesem dvije prazne boce u zgužvanoj staroj vrećici od Plodina, da me ne gnjave za kauciju. Dovučem se, kad ono, nova prodavačica, pristojna starija prosjeda gospođa koju usputno pozdravim.
Odvučem se do hladnjaka i izvučem dvije Žuje s kraja, da budu ledeno hladne, pa bez ičeg drugog, krenem prema blagajni.
Dve pivice. Bude to sve gospon? TO VAM JE ZA OVDJE?
Š-š-šta? Aha, ne, za doma mi je.
U trenutku sam shvatio da je draga žena, nova prodavačica, pomislila da sam lokalni alkić koji će ih slistiti pred trgovinom. Još ne poznaje lokalce. Koliko je malo potrebno do dna. I koliko "odijelo" čini čovjeka.
Živili! Pas mater.
