zontra
Judo plesaču!
Nemoj misliti da sam te izignorirao; naprotiv! ;P Još jučer sam napisao prilično opširan esej/post o cijeloj temi, a onda sam se razbijao cijeli dan da li da ga javno objavim ili ne, jer sam pretjerao s pričanjem o sebi. I dalje nisam siguran da ću ga ovdje kopirati. LOL
Uglavnom, ako barem tri osobe imaju želju pročitati esej koji sam napisao, objavit ću ga javno. U suprotnom -- poslat ću ga samo tebi.
zontra Zašto mi je 'Dugački Pozdrav' toliko genijalan? Pa ne znam točno zašto. Neki fanovi Dylan Doga ga vole jer smo doznali origin storye o nekim Dylanovim stvarima poput njegovog revolvera ili ljubavi prema galiji, neki jer ima ljubavnu priču s kojom se mogu poistovjetit, neki zbog nekog 3. razloga.
Ne razbijaj glavu s DD Originom, jer se podaci o tome u pričama često ne slažu.
zontra Dojma sam da Dylan Dog pisci često svoje brojeve vole ostaviti otvorene, u smislu da nema nekog ultimativnog objašnjenja što se dogodilo u pojedinom broju i to zapravo ostave na izbor čitateljima da protumače određene priče. Ali uvijek se između redaka (ili u ovom slučaju balončića) dalo pomalo iščitati piščevo mišljenje o određenoj temi. I baš mi se svidjelo to filozofiranje i pokušavanje dešifriranja onog što je pisac htio reći. A i navelo me da razmišljam o nekim životnim stvarima. Tako je i sa 'Dugačkim Pozdravom', uvijek sam smatrao, ili barem želio da nema neka jedinstvena priča nego je malo 'otvorenija' i dano je čitaču na slobodu da si objasni neke stvari kako je on htio.
Ovdje si sažeo cijelu genijalnost broja i samim time si sebi već odavno ponudio i prihvatio odgovore na sva pitanja koja imaš. Dotakao sam se ovih stvari u svom tekstu, pa ćeš pročitati. Naravno, slažem se s većim dijelom tvoje perspektive, jer kora priče je ista za sve. Ono ispod kore je vlastita interpretacija događaja u Moonlightu i Dylanovom životu. Prije. I poslije. Ukratko i najjednostavnije . . . za mene je Dugački Pozdrav -- pogled unatrag. Naravno da nije samo to i naravno da sam esej nazvao: "biti djeca: kakva okrutnost". ;P
zontra Marina je izvršila samoubojstvo nakon nesretnog života sa Robbyem. Dylan nekako doznaje za to i odlazi na pogreb te na putu do tamo, a kasnije i natrag, ulazi u tunel sjećanja i razmišlja o stvarima koje je proživio s Marinom i koje je mogao da su neke stvari bile drugačije.
Ili se jednostavno jednog spororprolazećeg londonskog kišnog dana prisjećao svega toga dok je gledao u galiju i svirao klarinet? Dugački Pozdrav je možda i jedina DD priča koju pišeš sam za vrijeme čitanja i nakon čitanja. Stvarno se sve može svesti na tvoj mlin ako baš želiš. Cijeli taj DD univerzum s teorijama kao što je ona da je Groucho samo Dylanov alter-ego i ostale (možda i luđe) stvari su samo schtick Dylana Doga.
zontra I priča završava gorko slatko, ali onako kako bismo svi željeli da se stvarno dogodilo. I kako bi je Dylan ipak htio pamtiti - tako da i ona njemu izjavljuje ljubav dok odlazi i dok čekaju to sljedeće ljeto koje nikad neće doći...
Ok, još ovo. Ono kako ja stvarno vidim priču Dugačkog Pozdrava u kontekstu samog Dylana Doga je kao priču koju je napisao Dylan Dog.
Poslat ću ti navečer sve što sam napisao, a ako se jave tri osobe, kopirat ću post ovdje. Napominjem da ima dosta mog origina. ;P
