Ne sjećam se kada sam tako usran igrao jednu igru...
Genijalna igra, genijalnog developera i genijalne atmosfere...
Uspio sam odigrati igru u šusu i to u dva dana praktički na što sam izrazito ponosan. Odigrao ju baš onako kako i treba; u mraku i sa sluškama. Ajme koja igra. Priča i atmosfera su baš ono TOP. Dvije stvari su mi tokom cijele igre ubijale imerziju i mene u pojam! Znači onaj dio sa vukom!? Malo je u prostoriji samnom, malo nije. Ja odem u drugu prostoriju bez njega i kroz jedina vrata i on je već tamo, kao i debilizam kada u napetim situacijama, gdje je šprint jedina opcija i momentalno bježanje, naši likovi hodaju nonšalantno. Kamera je u nekim trenucima savršena, dok u nekima me baš izbaci iz takta. Likovi isto nerijetko zapinju, no zato isto krivim kameru. Mislim da su kontrole najveća mana ove igre, jer često neku fluidnu i brzu radnju prekinu upravo nespretne kontrole, odnosno loša kamera ili njen kut. Nekad me toliko igra sfrustrirala sa tim tupim kontrolama da bi vikao na lika svog i pritom se osjećao kao magarac. Da je čak igra više naginjala interaktivnom QTE filmu, bilo bi mi možda i draže ili da su jednostavno kontrole spretnije i ispoliranije. Za prvi prolaz jako sam se trudio sve održati na životu i napraviti u svakom trenutku onako kako mislim da paše karakteru naših likova, barem kako ih ja vidim. Za neke sam totalno promjenio mišljenja do kraja igre, koji su mi bili antipatični od početka. Samo mi jedan jedini lik poginuo, jedni kojeg je bilo moguće sačuvati do kraja. Psihološki pritisak koji igra konstatno vrši je i glavni motivator da se igra privede kraju. Jednostavno igra zove da ju se odigra u što kraćem vremenskom periodu. Par plot twistova, puuuuuno jump scareova od kojih sam čak par puta zgasio igru, grafička poslastica, no zvuk je isto jedan od glavnih aduta igre. Tako pametno dizajnirana priča i tih deset sati je baš tako prokleto dobro osmišljeno; ma milina. Pejsing je baš nevjerojatan. Peter Stormare je ubio kao psiho ispitivač, a Rami Malek pak kao brat od sestara. Ma zapravo su mi svi likovi sjajno odglumili svoje role i baš su dobro castani svi. Uvjerljivi prikaz lica i općenito kako su likovi savršeno modelirani je ključna stvar i forte Until Dawna. Ubojica od igre, doslovno. Zbog svih pozitivnih stvari oko igre, ove se mane mogu oprostiti ili progledati kroz prste. Mislim da mi je ovaj naslov bok uz bok sa igrama Quantic Dreama!
