Yakuza mi je na PS2 i PS3 prošao ispod radara. Znao sam za serijal ali iz nekog razloga se nisam previše zainteresirao.
Sve dok mi Viper i Kopriva nisu preporučili da obavezno odigram remaster na PS4. I dalje sam bio malo skeptičan ali Viper mi je serijal opisao kao: "Najbolji storytelling u igrama ikad." Ili nešto u tom stilu...
Reko' ajde da probam i krenuo s Yakuza: Zero a nakon toga završio Kiwami i Kiwami 2.
U ovom osvrtu neću puno o gameplayu. Unatoč dobroj i zabavnoj borbi ma tu dosta zastarjelih mehanika, repetativnosti itd. što je i logično s obzirom da su u pitanju remasteri dosta starih igara.
Pričati ću isključivo o priči i kako sam je doživio u prve 3 igre koje sam odigrao. Ukupni dojam.
Kvaliteta priče me oduševila. Zanimljiva, nepredvidljiva, prepuna emocija, doza humora, odlični likovi, predivne animacije, baš neka posebna atmosfera...
Povjerovao sam kada su mi rekli da je dobra ali nisam očekivao da će biti baš toliko dobra.
Nadmašilo je sva moja očekivanja. Neću reći najbolji ali definitivno jedan od najboljih storytellinga u igrama ikad.
Zavolio sam Yakuza svijet. Kako je pisalo u recenziji za Like a Dragon i meni dođe da odem istetovirati leđa kao Kiryu.
Ima nešto posebno u ovom serijalu. Ne znam kako to opisati.
Svaki put bio osjetio poštovanje kada bi se Shintaro Kazama pojavio na ekranu, naježio bih se svaki put kada bi Kiryu u boss fightu "otrgnuo" sako a kamera se uspori i fokusira na tetovažu.
Uvijek kada bih sreo meni posebno dragog Majimu a on me pogleda luđačkim pogledom i psihotičnim glasom se zadere: Kiryu-chan!!! meni to izmami osmijeh na lice. Ma ima tu još puno stvari...
Yakuza jednostavno ima neki poseban šarm. Definitivno mi je postao jedan od najboljih serijala a tek sam 3 igre odigrao. Šta me još sve čeka. 🙂
