Aj ovako ćemo. Htio sam napisati jedan podugački tekst. Stvarno jesam jer je igra to zaslužila. Krenuo sam pisati, pisao sam 2 sata i kad sam vidio koliki je to tekst, nije bilo dobro. Preko 4 stranice u Wordu, oko 2000 riječi, a ja sam još pričao o tome kak mi je dobar open world dio u Seattle Day 1. Bio sam na možda 5% onog što sam htio napisati. Ali nema smisla. Igra neće biti ništa manje dobra ako joj ne posvetim tekst koji će biti kao neka manja knjiga. Nema smisla odugovlačiti. Ja ću u nešto kraćoj verziji napisati zašto mi je ovo jedna od najboljih igri ikad. I koncentrirat ću se na stvar na koju su se svi manje koncentrirali kad su pisali svoja mišljenja o igri. Pročitao sam svih 1000 i nešto postova u glavnoj temi od izlaska igre pa do danas, svih 400 postova u spoiler temi i sve ostale postove vezane za igru koje sam mogao naći na forumu. Priča je bila ta stvar koja po mnogima nosi ovu igru, koja je učinila takvu podjelu, koja je stvorila takvu kontroverzu i o kojoj se priča već 7 mjeseci i o kojoj će se još puno pričati. No ja bih radije prokomentirao gameplay, za mene glavnu stvar ove igre.
The Last of Us Part 2 me uvelike podsjetio na Matrix! Zašto? Pa Naughty Dog vidim kao Morpheusa koji mi ponudio crvenu i plavu tabletu. Nije nudio neko svoje mišljenje ili zapažanja, nego samo istinu. A ja sam trebao otkriti što se nalazi tamo. Naravno nisam mogao ići na sigurno, uzeo sam crvenu tabletu, izabrao Survivor težinu i vidio sam koliko je zečja rupa duboka…
Znate onaj osjećaj kad gledate neki film/seriju, čitate knjigu ili pak igrate videoigru i jednom trenutku osjetite neke promjene u vašem tijelu, osjetite neke žmarce, jednostavno osjetite da je pred vama nešto posebno. E to sam ja počeo osjećati tamo negdje tokom Day 2 Ellie u Hillcrest i Seraphite podchapterima. Tad sam bio siguran da nešto ovakvo nikad prije nije viđeno i tko zna kad će opet biti. Prva stvar koja će vam pomoći da to dostignete je da igrate na Survivor težini. Znam da su me neki pitali zašto bi se trebalo igrati na toj težini, neki su i napisali da su igrali na nižim težinama jer im je taman, ili su se jednostavno htjeli koncentrirati na priču pa nisu sad htjeli razmišljati toliko kako preći određeni encounter. Ali ne, to je krivo. Odgovorno ovo tvrdim. Ali mislim da nikad prije nije napravljeno da težina igre može toliko utjecati na kvalitetu igre. Da sam ovu igru igrao na Normal težini, ne bi mi ni blizu bila dobra kao na Survivor. A čak mislim da je Grounded još bolje iskustvo. I to ću jednom isprobati.
Istu grešku sam napravio sa prvim TLOU. Mislim da sam prvi puta igru rješavao na Normal, a drugi puta na Survivor. I to je bilo nebo i zemlja. Ovo je survival igra. Ovo je pametna igra. Ovo je briljantno dizajnirana igra. Protivnici nisu blesave nakupine piksela koje treba samo što prije riješiti kako bi se napredovao u priči. Ne, svaki protivnik je pametno osmišljeni neprijatelj za kojeg treba napraviti taktiku. Ovo nije igra za bezglavo igranje, ovo je igra gdje moraš razmišljati. Jako. I tek onda shvatiš koliko je ovo milijunima svjetlosnih godina ispred svega ostalog. Ja sam u svaki encounter ulazio kao da imam jedan život. Svaki neprijatelj je bio visoka prepreka koju treba preskočiti. A za sve to je trebalo pomno razmišljanje i plan. Meni je trebalo 47 sati da pređem igru, ponajviše zbog toga što su mi Encounteri dugo trajali. Nekad bih se znao uhvatiti da par minuta jednostavno stojim negdje ščućuren i samo promatram neprijatelje. Smišljam plan. Ako je RDR2 pokušao biti simulacija života na Divljem Zapadu, onda je TLOU2 simulacija preživljavanja. I ja sam sa takvim mindsetom ušao u svaki encounter. Nije mi cilj bio što prije riješiti encounter. Cilj je bio što pametnije riješiti encounter. Nisam ulazio u Encounter razmišljajući idemo riješiti pa kak ispadne, lako se resetam ako me ube. Ne, ulazio sam uvijek u Encounter kao da je to jedini pokušaj i sve sam pomno planirao.
Primjer jednog encountera. Promatrao sam kretanja likova par minuta, vidio kako koji u kojem trenutku ne vidi svojeg prijatelja i u kojem trenutku sam imao priliku za napad. Vidim prostor od par sekundi gdje nitko ne gleda u jednog Scara, bam, pogodim ga pištoljem sa prigušivaćem u glavu i padne mrtav, brzo se krećem do točke koja je dosta prikrivena i s koje ću imati dosta dobar pogled na drugog Scara koji će doći do svog mrtvog prijatelja kad ga primjeti par sekundi kasnije. Baš mi je savršeno okrenut leđima, a ja ga pogodim tako zadovoljavajućim headshotom iz strijele. Dobro je, dvojica su riješena, no sad se moram popesti u zgradu gdje je ostatak Scarsa. Kako sam ih pratio, znam njihove kretnje, postavim Trap Mine u jednom sobičku i sakrijem se u drugi. Dotle treći Scar naleti na minu, eksplodira, a to sve uznemiri ostale. Meni ta pomutnja daje dovoljno vremena da uhvatim jednog lika iza leđa, dok ga držim ubijem mu prijateljicu pištoljem, a njega hladno zakoljem nožem u vrat uz izraze teške gadosti na Ellienom licu. Zadnji, šesti Scar sad zna moju lokaciju, upuca me u tijelo, oduzme mi dobar dio healtha, no ja zadnjim metkom iz Riflea ga pogađam u nogu, on padne na pod, ja se zatrčim i opizdim ga toljagom po glavi. Krv špricne na zid, a njegovo tijelo samo padne na pod. Tijelo kojem nedostaje pola glave. Jel se mogao ovaj Encounter riješiti za 5 min? Naravno. No meni je trebalo 20 min. I stvarno sam istinski uživao u svih 20 minuta. I sad zamislite ovakvih 50-tak Encountera kroz igru i svakom imam isti pristup. Divota. Kad sam išao navečer spavat i razmišljao o igri, nisam razmišljao o tome što ću napraviti Abby kad ju pronađem ili o tome koliko je Abby odličan lik kad ju upoznaš. Ne, ja sam razmišljao o sljedećem Encounteru koji će mi ND ponuditi i o načinima na koji bih ga mogao preći. A to dosad nikad prije nisam iskusio.
Napucavanje, kao i uostalom u svim ND igrama je na zavidnoj razini. Svako oružje ima svoje prednosti i mane, a na tebi je da ga najbolje iskoristiš. Iako sam pokušavao što više toga preći na stealth način, jednostavno si s vremena na vrijeme primoran koristiti i oružja. Pogoditi headshot sa Crossbowom, zapaliti zombije, osakatiti neprijatelje sa shotgunom… Veliki izbor i što je najbolje veliki užitak. Oružja imaju težinu, nije lako biti precizan, ali je zato svaki pogodak zadovoljavajući. Upgrade su super stvar, imaš stability gdje treba, Scope gdje treba, uglavnom, upgradei nisu besmisleni.
Prone me najviše oduševio od novotarija, daje dodatnu dimenziju, a bio je jebena pomoć u puno situacija. Da ne govorim o tome koliko daje na kreativnosti pristupu borbi. Dizajn encountera me isto oduševio, toliko raznolikosti u pristupu. Hoćeš vertikalno, možeš, hoćeš full stealth, možeš, hoćeš flashy, možeš. Ima toliko dobrih encountera za izdvojiti, ali kad bih morao, to bi bio već spomeuti prvi encounter sa Scarsima, ono njihovo fućkanje koje ledi krv u žilama, a još ih ni ne poznaješ dovoljno i sama pomisao da završiš u njihovim rukama te umreš nekom ružnom smrću te tjera da protiv njih pogotovo pametno igraš. Nove vrste zombija su jako dobre. Stalkeri i Shambleri. Stalkeri su zajebani jer su nepredvidljivi, agilni i brzi i teško ih je primjetiti. Znam da sam kad sam se prvi put susreo s njima usrao. Nađeš nekog lika mrtvog u prostoriji, čuješ neko šuškanje i upalim Listen Mode. Kad tamo vani oni bijeli obrisi neke osobe, samo čeka na tebe. Ja sam već bio, koji kurac je ovo, kad samo odjednom nestanu obrisi te osobe i samo čuješ nešto da otrči (tu moram pohvaliti fantastičnu audio prezentaciju, baš je užitak bio igraati sa slušalicama). E, nisam se sljedećih 5 min pomaknuo iz prostorije jer sam se bojao izaći. I onda taj encounter sa Stalkerima u onim uredima, znam da sam sve metke potrošio. A nakon toga je slijedio i prvi susret sa Scarsima. Znam da mi je taj dio igre prava ludnica bio. Od boss borbi mi je najviše u sjećanju ostala sa Abby protiv onog čudovišta duboko u podzemlju bolnice. Mislim da sam na čisti adrenalin funkcionirao. Samo sam kao manijak mahnito trčao u krug u potrazi za metcima nadajući se da me onaj jedan zombi što se odvojio od tog čudovišta neće dovoljno usporit da mi ono čudovište ne otkine glavu. E da, i ona dionica po neboderima Seattlea sa Abby i Levom… kako napeto, imao sam dojam da sam ja osobno tamo u zraku. Gotovo da je i meni vrtoglavicu igra izazivala.
Sad dok ovo pišem, prisjećam se svih tih encountera i koliko sam uživao u svakome. Nevjerojatno je što mi je ova igra pružila. Toliko miljuna stvari još želim napisati, doslovno želim opisati svaku minutu od tih 47 sati i što sam sve proživljavao tada. Ali neću, mislim da ću stati. Ne želim se pogubiti u svojim mislima. Samo sam htio napisati meni ono najvažnije, a to je da mi nijedna igra dosad nije pružila simulaciju kao ova. Nijedna igra dosad mi nije pružila onaj osjećaj kao da sam ja glavni lik, kao da sam ja tamo, kao da je sve to pravi život. I zato ti hvala na tome Naughty Dog. Hvala ti na tome što svaki put kad se budem loše osjećao, samo ću se sjetiti ove igre i onoga što mi je ona pružila, nešto vanzemaljsko. Vjerujem da ću u budućim mjesecima još dosta toga napisati, možda jednog dana i stvarno napisati tekst od 50 stranica. Ali zasad ću većinu toga toga zadržati za sebe. Trenutno ipak imam potrebu samo ukratko napisati zašto je ova igra nešto posebno bila što ću uvijek pamtiti.
