Nisam dugo godina imao impulzivnu kupnju kao što je kupnja ove igre, jer 500,00 HRK nije mala svota, a i nisam znao koliko je igra popeglana, no kako su svi ljudi oko mene počeli igrat nisam izdržao i odmah sam napravio kupnju digitalne, jer Naughty Dogu vjerujem praktički isto kao i Rockstaru; dakle gamerskim životom. U tekstu svojeg pogleda na igru neću otkrivat naravno major spojlere, no nemogu zaobić neke minorne spojlere u smislu spominjanje nekakvih elemenata i drugih likova, pa molim da forumaši koji ne žele apsolutno ništa saznat o igri, ipak pričekaju s čitanjem ove recenzije/dojma.
Najbolji mogući ugođaj za kretanje u ovu avanturu bili su mi igranje po noći i Hyper Cloud II 7.1 headset kojeg sam imao na najglasnije i moram vam priznat, to mi je jedna od najboljih mogućih odluka za maksimalno uživanje u ovom remek djelu. Veliki sam fan prve igre i veliki fan priče i tog famoznog završetka koji je od mnogih osporavan. za mene apsolutno jedina zamjerka prvog djela je bila je ta očajno dizajniran path kojim se Ellie kreće u stealthu, gdje mi je to dosta ubijalo imerziju i full sam se nadao da nastavak neće napraviti istu grešku, no je li ispravio ili nije, o tome ću nešto kasnije. Na početku sam zaboravio spomenut da sam si uključio hrvatske titlove i jezik u meniju i da mi je hrvatska lokalizacija sjela kao budali šamar. Koliko god moje shvaćanje engleskog bilo dobro ili loše, uvijek će biti neka fraza ili riječ koju neću razumijet najbolje, pa mi je često u igrama, gdje čitamo neke opcionalne tekstove nekakvih poruka često nezanimljivo ih čitat, no s hrvatskim prijevodom apsolutni mi je gušt bilo nać sve i jednu poruku ili paprić u igri i saznat sve o pozadini svega.
Naughty Dog napravio je nevjerojatno napetu priču uz koju ćete izuzetno često biti na samom rubu fotelje i uistinu proživljavati čitav niz emocija zajedno s igrinim likovima. Kako bi svijet The Last of Usa i njegovu surovu atmosferu učinili što realnijim, usudili su se dotaknuti i nekih mračnijih tema koje nemamo priliku tako često iskusiti u igrama, zbog čega vjerujem kako bi se dobnih restrikcija ove igre doista valjalo pridržavati, kao i što je ne bih preporučio osobama tanjih živaca ili slabijeg trbuha. Kanibalizam, silovanja i samoubojstva samo su neki od prizora koji nisu nepoznanica ovom brutalnom postapokaliptičnom svijetu. Priča će vas šokirati na samom početku, svakim novim poglavljem sve će vas više uvlačiti u sebe, a gotovo je nemoguće da vas sam kraj ostavi ravnodušnima.
The Last of Us je poput onih filmskih remek-djela, koja zapravo možemo nabrojati na prste ruku, nakon čijeg kraja ostanete još 15 minuta sjediti i buljiti u prazno dok se creditsi vrte, impresionirani svime što ste upravo imali priliku iskusiti. Samo što, naravno, s ovom pričom provedete znatno duže vrijeme nego s jednim filmom i osjećate prilično veću povezanost s njenim likovima jer ste upravo vi osoba koja kontrolerom gura stvari naprijed. Igrin scenarij te njegova prezentacija zaslužuju apsolutno svaku pohvalu i skidamo kape dolje kreativnom direktoru te piscu Neilu Druckmannu zbog hrabrog i ne tako konvencionalnog puta kojim se usudio ići.
To je bio jedan omiljeni citat jednog mog dragog prijatelja s HCL.hr koji je recenzirao prvi The Last of Us i najbolje oslikava ono što mislim o prvom djelu i zašto me je emocionalno dotakao. Obožavam igre zbog kojih nemam osjećaj da upravljam generičnim likovima do kojih mi nije stalo, nego dobijem osjećaj da ulazim u cipele tih likova i sve što njih zadesi u igri proživljavam osobno i emocionalno. Tu je Naughty Dog majstor zanata i voice coveri su toliko bitni za cijeli doživaljaj priče. Glumci su odradili svoj posao kao što se to traži za najveći filmski blockbuster. Glasovna gluma je toliko stvarna da često zaboravim da se radi o virtualnim, a ne stvarnim junacima. A sada se mogu vratiti na nastavak. The Last of Us Part II je evoluirao u svakom segmentu igrinih elemenata. Ima sitnih mušica i nekih stvari koje mi nisu bile dovoljno dobro razrađene i upadale su mi malo u oko, no ne utječu nimalo na konačan dojam i ocjenu koju ću dati igri, no o tome ću kasnije. Igra izvlači ČUDA iz konzole stare sedam godina te u mnogim stvarima mi djeluje kao next gen thing, doslovce kao PS5 igra i baš me zanima kako će upravo PS5 verzija igre izgledati bolje od ovoga, jer mi se čini da stvarno nema puno toga što može biti bolje. TLOU2 je audiovizualna poslastica, zvuči i izgleda nestvarno dobro i kada imamo dobro napisanu priču, hrpu atmosferičnih sekvenci i lokacija, savršen gameplay i gunplay, trajnost to je ultimativnih 10/10. Kombiniranje stealtha i agresivne bliske borbe bili su glavni forte prvog djela, a ovaj je to podignuo na još veću ljestvicu. Ne slažem se s nekim ljudima koji su u zadnje vrijeme baš upravo pljuvali po stealthu i napucavanju, da su osrednji, što mi apsolutna blesfemija. Elementi šuljanja, interakcije s okolišem, minipuliranje gadgetima i osnovni combat sistem te napucavanje po meni ne mogu biti puno bolji od ovoga, za ovakvu igru ovo je vrh, plafon!
Ima hrpa igara koje su mi nekakva 90+ kategorija i za mnoge se mogu točno sjetiti koji mi je najdraži trenutak u igri ili lokacija, chapter ili nešto slično, no kod ove igre mi je trajnost iste omogućila toliko dobrih i atmosferičnih trenutaka, lokacija koje su mi apsolutno faking genijalne i nemogu se odlučit koji mi je dio igre bolji i draži. Igra je prepuna master piece trenutaka i imala je dvije on rail scene koju su faking jaw-dropping koliko prokleto dobro izgledaju. Uz tako poglašnjen headset svaka kap kiše, svaki metak, svaki headshot ili prsnuće kosti prilikom zabijanja noža u protivnika mi je povisio adrenalin i u takvoj sceni kao da sam u ekstazi. Ono gdje igra briljira su prirodni razvoji situacije, gdje AI toliko dobro reagira, da prilikom kretanja u stealth mi je na umu bila jedna stvar i imao sam plan kako riješiti situaciju, no sve se toliko izjalovilo da sam završio borbu s protivnicima na totalno drugačiji način od zamišljenog. I u većini igara tu slijedi loading i ponavljanje stealth dionice, no ovdje je to toliko prirodno izvedeno da sam stvarno jako rijetko ponavljao tu borbu. Tu je igra vrh vrhova u tom segmentu. Nema draže nego riješit prve neprijatelje stealthom, pa kada nalete na svojeg palog suborca i kada se uskomešaju pa onda kada ostanu dvoje troje, jednog riješit upgradeanim hladnim oružjem, dok zadnjeg upucam u nogu pa mamlaz moli za milost. Oružja su odlična, upgrade bench i animacije kako unaprijeđujemo oružje je baš wow detalj i gušt mi ga je bilo gledat do kraja igre. A neopisiv gušt i u isto vrijeme nekakva nelagoda je količina brutalnosti i smaknuća, no toliko su sočna, da stvarno trebaš biti teški pacifist da ne uživaš u istima.
E sad da se vratim na one sitne primjedbe. Cover me znao živcirat, jer sam mrzio koristiti listen mod iliti R1; čini mi se da je predhodnik malo prirodnije riješio cover i da smo bili prirodnije postavljeni u coveru, dok sam tu u nastavku često imao problema ako bi mi netko prilazio, E/A bi bile neprirodno postavljene. Bojao sam se jako jedine mane iz predhodne igre s loše napisanim AI-om suborca našeg, a nažalost iako jest nešto bolja situacija, bilo je trenutaka da mi kompanjoj sjebe stealth ili da je igra ponovno skriptirana da neprijatelj ne vidi našeg cirksuanta. U TLoU me to baš smetalo i ubijalo imerziju, dok je tu to rijetkost pa eto nije ni toliko bitno. Ograničavanje streljiva u službi surviviala mi je bilo malo nespretno riješeno. Igra ograničava neka oružja ne nekakvih 12 metaka, umjesto da rađe ograniči ili ne prikazuje nove metke na istraživanju. Listen mode je morao biti opcionalan ili bar riješen da nebude gimmick kao wallhack, nego više kao samo zvučna pomoć. U toliko je segmenata igra master piece, no nekakvi važni trenuci kao jump scareovi su zbog načina kamera ili zvučne kulise predvidljivi gotovo dvije, tri sekunde prije i to mi je bila olakšavajuća okolnost za moje srce, no zapravo mi je spojlalo genijalne jump scareove.
Igra je daleko mračnija i u kasnijem stadiju igre me dosta podsjetila na Resident Evil i Days Gone čak i to na jako dobar način. Igra tvori jedne od najgenijalnih trenutaka u novijoj gaming povijesti i skidam kapu svima na trajnosti igre koja mi je omogućila toliko dobrih i atmosferičnih momenata, lokacija i toliko divljenja level designu koji se stvarno savršeno uklapa u cijelu priču i lore dvojke. Bilo je zaista i mučnih trenutaka u igri, gdje sam igrao po grčevima praktički od nekakve nelagode, no full cijenim kada developeri to odrade sa stilom, bez nekakvog glupog forsiranja. Općenito sam veliki zagovornik da ništa nije forsirano u igri i bačeno pred igrača zbog neke korektnosti prema seksualnom opredjeljenju ili rasi. Tko god da misli drugačije neka se zaputi malo u zemlje zapadne europe ili amerike, pa će vidjet da je to apsolutno prirodna okolina. A onaj kome smetaju takve stvari jbg, ja sam uživao u svemu, dok si ljudi pune predrasude i ne uživaju poput mene u ovakvoj igretini. Po meni čovjek mora upoznati druge kulture, raznolikosti kod svih ljudi, pa će shvatiti koliko je zapravo malen, a samim time bogatiji.
A sada o liku koji nije Ellie.
Abby; kakav MEGA POTEZ ND-a! Ubacivanje trećeg igrivog lika u serijal je ogorman potez vrijedan divljenja, riskiranje da sve pukne po šavovima, ali odlučna vizija i enormno hrabar potez pisaca i Druckmana. Abby je takvo remek djelo ND-a da mi je to fucking nevjerojatno. Oni su uspijeli napravit lika, koji nam oduzme praktički oca pred očima Ellie i nas samih i takvog lika nam daju u kontrolu. Igraš s tim likom mrziš ga, a onda ga kroz sate i sate kontroliranja sve manje počneš mrzit i shvatiš da nije ništa lošiji ili drugačiji lik od npr. Ellie. U potpunosti se priča okreće i Abby koja je prvi vojnik Isaaca, polako shvaća da joj nije mjesto s tim likovima i doslovce u sekundi se desi breaking point za nju. Znam da je mnogima nestvarno i glupo te da tu daju igri 0/10 kako sad glupa Abby okrene leđa ljudima s kojima je bila godinama. E pa to bih ja nazvao čak i realnom situacijom, jer čovjek je nepredvidljiv, u situacijama očaja donosi nekad loše odluke, a nekad drastičan zaokret.i Tu mi je njena priča genijalna i do kraja igre mi je čak bila nekako draža od Ellie, tj više mi je bilo stalo što će biti s njom, nego s Abby.
Likovi su mi svi genijalni i jako dobro razrađeni te su mi se svi urezali u sjećanje zbog vrhunske glume i vrhunski napisanih razgovora između likova. Svaki događaj u igri, svaka reakcija, razgovor ili rasplet događaja mi je brutalno dobro sjeo i neopisivo mi je drago da nisam upao u tabor nezadovoljnih kojima se igra srozala upravo zbog stvari napisanih u spojleru. ND su jedni od najsposobnih developera današnjice i ovom igrom su dokazali da je 10/10 materijal njihov gaming standard kada su u pitanju igre. Skidam im kapu svima i vjerujem da je puno ljudi koji su radili na igri teško podnosio razvoj iste i veliko im hvala na odricanju. No nikad nisam niti neću ulazit u rasprave oko takvih stvari, no samo znam i spominjem činjenicu da je daleko više poslova u svijetu koji puuuuno više izrabljuju ljude, za 100x manje para. A količina hejta koju je Neil Druckman dobio, sigurno ga nije zaslužio, barem ne u toj mjeri.
Završna riječ? Pa neznam više kako da nahvalim igru, osim da je vjerojatno najbolja igra ove generacije i zaista sam presretan što je potrajala čak i desetak sati više nego što sam očekivao. Riješio sam ju po mojoj procjeni vrlo sporim istraživanjem svega i svačega za 28 sati, pa stvarno ne vidim, gdje je ekipa natukla još 6-10 sati kako su neki pisali. Definitivno je igra šokantna, brutalna, prelijepa i emocionalni rollercoaster. Kapa dolje još jednom svima koji su radili na igri i marketingu, mojih 500,00 kn su dobili prve dane prodaje te im hvala za jednu od najboljih igara današnjice. U nastavku samo djelić genijalnosti, gdje mi se raspadom stealtha učinilo da trebam napraviti load, no nastavio sam i rezultat su prekrasne scene borbe i jedan vrlo sretni headshot.
