Davno su prošla vremena "celofanskog uzbuđenja" u ovoj industriji. Nema više ušmrkavanja onog bogatog, otrovnog mirisa friško otisnutog covera. Vremena prije nego mi se stan pretvorio u spomenik Neredu i Kajanju lmao. Skužio sam da mi nema smisla gomilati fizičke primjerke igara i knjiga onog trenutka kad mi je stan počeo nalikovati na ured Hidea Kojime (tko je vidio--zna).
Nema onih suludih i blesavih "Day One Edition" naljepnica koje ne znače apsolutno ništa jer svaki prokleti naslov dobije gigantski patch unutar prvog tjedna. Police koje su nekad ponosno nosile moje kolekcije igara iz raznih gaming era -- sad su samo spomenici promašenih kupovina i nepotrebnoj plastici. Šta da radim s jebenom kutijom One Piece: World Seeker-a?? lmao
Živimo u svijetu gdje je prostor dragocjena premija, a znate što ne zauzima prostor? Download.
Ali budimo realni: čak i da imam mjesta, moderne kutije jednostavno nisu vrijedne truda. Sjećate se PS1 covera? To su bila umjetnička djela. Ludilo boja, sulude ilustracije, tipografija koja se ponašala kao da je u šoku jer postoji. PS2 je nastavio s magijom -- čudni gradijenti, čiste linije . . . eksponati za neki futuristički muzej. A danas? Današnji coveri izgledaju ka screenshotovi s generičnog Netflixovog thumbnaila.
Nema sumnje da ću jednom u životu poželit izgradit kolekciju svojih najdražih igara, ali . . . to će bit 20-30 igara u vrh glave. Sve ostalo mi je depresija.
Trenutno sam pomiren s digitalom. Pritisnem botun, igra je moja. Nema kutija za slaganje, nema te hrpe smeća koje igram Day One iz samo sebi poznatih razloga, nema anksioznosti da će mi se materijalizirat Marie Kondo u stanu i da sam sjeban.
Mlađi ja bi možda rekao da je to beživotno, ali stariji ja ne kaže ništa lol.