Fico potpuno te razumijem, medjutim znamo isto tako da ti stvarno volis taj open world zanr te da naginjes naraciji u igrama. mene pak izbiju iz takta te danasnje cinematic igre koje se trude biti filmovi, a ja mracim na svaku drugu scenu.
prije nekoliko godina nisam nikada prekidao cutscenec u igrama, cak sam im se radovao, a sada tesko ustrajem u ijednoj igri da ih ne skippam ili barem presaltam sto brzo mogu kroz dijaloge.
s druge strane igram ovih dana divinity 2 (GOG) i narativno, mehanicki, settingom, soundtrackom, opcijama u igri, kompleksnoscu i svime mogucim sam vise nego zadovoljan. radije cu sada ulupati neke lude kolicine sati u tu igru nego da uopce i probam neku koja mi je vec na prvu odbojna, pogotovo jos kad su joj kao glavne osobine storytelling, a to znam odmah da ce mi ici na jetra.
postoji jedna stvar koja me takodjer jako smeta kod danasnjih AAA igara, a to je pacing i prazan hod. ujedno je to i meni najveca zamjerka npr rdr dvojci, iako sam imao problema sa pisanjem i gameplayom preko kojih ipak lakse predjem. u vise navrata sam pomislio dali je neki dio/misija uopce bio potreban u igri. niti se narativno ista specijalno u tim djelovima dogadjalo niti neki development niti sam nesto mehanicki novo radio niti sam imao slobodu, vec je tu bilo kao da je jedina svrha da prolongira igrin kraj i da digne satnicu. slicne sam probleme imao sa TLoU 2, Spiderman, Yakuza igrama, Unch4, Tomb Raideri, cak i persona 5 te gotovo svim open world igrama. znam da zvuci cudno, ali ja bih srezao satnicu vecini danasnjih igara i to dobrano.
prva konzola na kojoj sam igrao igre je bila Atari 2600, zatim NES i Sega Mega Drive. Veliki sam obozavatelj sidescrollera i sprajtova u 2d okruzenju i meni ce ti uvjek biti npr Contra bolja ''pucacina'' (iako je run and gun pravi zanr no to je ajmo reci preteca danasnjih tps-ova tj pucacina) nego sto ce ikada jedan Control, Max Payne, Vanquish you name it biti. raznolikost levela, njihov dizajn, tight kontrole, savrsen input latency, enemy placement, tezina itd itd su dovedeni do savsenstva u NES/SNES eri. isto tako ce mi uvjek biti npr Streets of Rage serijal bolji Beat ’em up nego Yakuza serijal iako volim oba, ali u prvom je jednostavno sve flawless i nikada nemam osjecaj da mi je dosadno i da gledam vise nego li igram.
ko lud igram Huntdown ovih dana i imam osmjeh na licu (ili barem imam taj osjecaj) 99% vremena, osim kad poginem 10 puta od bosa lol jer em sto me vraca u djetinjstvo, em sto je igra pravljena za mene, em sto je soundtrack bolestan tu su jos gameplay i level dizajn jednostavno savrseni! tesko joj mogu mane naci.
imajuci sve to u vidu nadam se da je lakse shvatiti zasto na mene suprotno utjece gotovo svaka najava igre koja druge ili ajmo reci vecinu uzbudjuje.
