Nekad sam bio taj koji se žali i traži sažaljenje, ali od toga nema ništa. I pišem to kao netko tko je dotaknuo apsolutno svako dno koje se moglo. Obiteljsko, financijsko, društveno, zdravstveno pogotovo… Što se tiče ljubavnog, tu sam blagoslovljen tom konstantnom bezuvjetnom potporom, ali ni životni partner ne može preuzeti sve na sebe i nije fer na bilo koga staviti preveliko opterećenje.
Od žaljenja po forumima, pa čak i prijateljima nema ništa. U najbolju ruku dobit ćeš to da te netko čuje, eventualno sažaljenje, lajk ili srčeko, a koliko god netko bio dobar, mi ljudi smo programirani na način da kad tad moraš/moramo prelomit razgovor s onim – "a vidi kako je meni". U jednu ruku i sam to sad radim.
Sve to što nabrajaš ostavlja legitimne psihološke posljedice. Zato postoje ljudi koji su plaćeni da slušaju i koji zapravo znaju kako pomoći. Najčešće razgovorom, s puno razgovora, jednosmjernim, točno takvim kakav treba.
Vrijedi svake kune, a pogotovo kad dođe do ovoga. Rješenje je ono grubo – ustani, zapni i kreni. Nema pauze. Traži pomoć, pogotovo što se tiče psihičkog dijela, odmah sutra. Bez guglanja do besvijesti, javi se na prvi broj koji nađeš.
Nema da se ne može. Već sutra može doći nešto što će te ugodno iznenaditi i baciti opet 5 godina naprijed. Jednako lako kao i ono nešto što te ranije unazadilo. Ali neće doći samo. Lako je meni srati, nekad ni sam ne vjerujem i teško je krenut, ali kad se probije to neko ograničenje koje si sam nametneš ide puno lakše.
