Objava preuzeta od Ivice Kostelića.
Odličan tekst bez obzira da li slušate, ili ste slušali, ili uopće znate tko je bio Jerry.
Jerry Lee Lewis 1935-2022
Ova će objava neupitno iskakati iz mojeg uobičajenog "repertoara", ali s obzirom na utjecaj kojeg je njegova glazba izvršila na mene, posredno i neposredno od djetinjstva do danas, htio bih ipak napisati nekoliko riječi o Jerry Lee Lewisu, jednom od najvećih i po mojem mišljenju najvećeg rock'n'roll glazbenika ikada, koji nas je napustio danas u 88. godini života. Ovaj osvrt ne proizlazi iz neke posebne osobne blagonaklonosti prema Jerryu jer ja zaista nisam toliki njegov poklonik, koliko iz poštovanja prema principima rock'n'rolla koje je Jerry živio bez iznimke i do kraja, beskompromisan i nepokvaren krivudanjima. Čini mi se da njegova poruka nije toliko u glazbi koliko o stavu u kojem je glazba bila samo očitovanje i ispušni ventil.
U Hrvatskoj i okolici, izvorni se rock'n'roll nikada nije do kraja udomaćio, pa su mu godinama zvučno ime razni wannabe "rokeri" razvlačili preko svojih wannabe izričaja, dok se u stvarnosti broj istinskih poklonika svodio na malobrojne "jakobince". Ja sam se igrom slučaja rodio kao sin jednog od tih "jakobinaca", koji je pak odrastao uz Janka Mlinarića-Trulog, na plesnjacima "Bezimenih" krajem pedesetih. Prvo što sam primjetio kao dijete, kada se na auto-kazetofonu mojeg starog nije vrtilo ništa osim Elvisa, Little Richarda, Rickya Nelsona i Jerry Lee Lewisa, je to da su on, Truli i malobrojni krug ljudi oko njih kao nekakva sekta koja isključivo sluša izvorni rock'n'roll. Nakon toga sam također shvatio da su u mojem prijateljskom okruženju daleko više "cool" bili Hendrix, Led Zeppelin, Guns & Roses i Pink Floyd, dok Elvisa (čije su prezime uporno krivo izgovarali "Prisli"), a pogotovo Nelsona ili Lewisa, nitko nije smatrao "cool" pa sam se čudio zašto su moj stari i Truli "najcool" likovi koje poznam, ako slušaju glazbu koja kao nije "cool". I već tada sam počeo shvaćati priču o duhu rock'n'rolla.
Prije svega, izvorni rock'n'roll je u svojoj srži ubrzani 12-taktni blues ukrašen sinkopom, koja je blueserski ravni ritam pretvorila u plesni. Marširanje blues flat-beata (rock) zamjenili su spoticanje (roll) i ples razigranog rock'n'rolla. Pojava rock'n'rolla bila je revolucija u svakom smislu, kvantni skok u usporedbi s pop glazbom ondašnjice. Prema pričanju mog starog, kada su on i Truli prvi put čuli Elvisov "Heartbreak hotel" učinilo im se kao da je to "nekakav zvuk iz svemira" nakon kojeg više nitko (od mladih) nije želio slušati "one frajere s trubicama". Mladi su pronašli svoj zvuk, svoj izričaj, svoj ples koji prije svega odražava karakteristiku puberteta/mladosti- oštri prekid s tradicionalnom okolinom i težnju prema stvaranju vlastitog svijeta. Uistinu, nitko nije napravio više za seksualnu revoluciju nego prorok pop-kulture Elvis i njegova generacija. Šezdesete, sedamdesete i dalje mogle su nadograđivati, ali nisu imale privilegiju avangarde. Lennon je to lijepo uokvirio rekavši da "prije Elvisa nije bilo ničega".
Lewis je bio avangarda u mnogo pogleda. Prvo, tko je vidio rock'n'roll frontmena koji bi bio prikovan za stolac i još k tome klavijaturist? Frontmeni pedesetih bili su odreda rasplesani pjevači, a gitara je bila njihov instrument; prometnula se u simbol rock'n'rolla jer je frontmenima omogućavala nesmetano kretanje i izvođenje svakojakih, pa i eksplicitnih, vragolija. Ali Lewisova energija bila je neusporediva. Klavir ga nije sputavao da se kreće, skače, udara, lupa. Možda je upravo klavir bio prikladniji za iskazivanje razuzdanog mladenačkog bijesa od gitare. Prisjetimo se da je Lewis na pozornici zapalio klavir i sasjekao ga sjekirom cijelo desetljeće prije nego što je Hendrix zapalio svoju gitaru, i to u okruženju i vremenu koje je bilo mnogostruko konzervativnije nego Hendrixovo. Dok su Chuck Berry, Stevie Ray Vaughan i Jimi Hendrix mogli kopirati sviranje zubima, između nogu i iza leđa od nepoznatih gitarista sa zapušenih svirki u crnačkim klubovima od Alabame do Chicaga, Jerry Lee Lewis nije imao predšasnika. Sam je promovirao sviranje guzicom i nogama, a luđački stil nastupa nije mogao kopirati od nikoga prije sebe. Bio je prvi i svoj- upravo ono što je željela biti i njegova generacija.
Lewisova energija je toliko istaknuta da je ne možete izbjeći. Kombinacijom munjevitih triola, figura, slajdova praćenih metronomskom točnošću i puninom ritam sekcije svojeg banda "Nashville Teens", Jerry je prije svega blistao na pozornici. Tata, Janica i ja doslovno smo se "hranili" tom energijom dok je Jerryev zvuk tresao kombije u kojima smo putovali na utrke i treninge po Europi i svijetu. Koncertni album "Live at the Star Club, Hamburg" iz 1964. osobno mi je najbolji rock'n'roll live album kojeg sam ikada čuo.
Osim puste energije, fenomen Jerry Lee Lewisa oslanjao se na njegovo fascinantno sviračko umijeće, što prečesto nije slučaj kod mnogih poznatih glazbenika. Kada bi Lewis zasvirao nešto drugo i laganije od ludih standarda, ubrzo bi i prosječan slušatelj shvatio njegov raskošni raspon umijeća koje mu je pak omogućavalo neslućen raspon improvizacije.
Lewisa ćemo uvijek povezivati s velikanima uz koje je stasao u Sun Recordsu, prije svega uz Elvisa i Casha, ali za razliku od obojice navedenih, Lewis je "svirao svoju žicu do kraja". Nikada nije zabrazdio u komercijalizaciju ili nastojanja da se svidi publici. I to je onaj nesalomljivi, beskompromisni, "jakobinski" duh rock'n'rolla i mladosti sažet u besmrtnom geslu Sinatrinog "Rat Packa": "Divimo se sami sebi, a za ostale nas nije briga." To je ona zanesena i plemenita nepokolebivost koja odlikuje jazzere, autentičnost kojoj se osobno divim u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti- vjernost samome sebi. Glazba je dobra onoliko koliko joj vjerujemo, a vjerujemo onima koji istinski žive svoju glazbu. Jerry Lee Lewis je bio najbolji primjer toga.
