- Uređivano
sanzo Ovi aspekti mogu bit dobri i loši kako kažeš, ali postoji i cijeli spektar između toga. Lako je reć da TLOU2 ima dobro grafiku a Life of Black Tiger nema, ali kako ćeš odredit razliku sa Tsushimom? Koja je od njih "bolja" i po kojoj skali to misliš odredit? Ovisno o senzibilitetu igrača tu ocjena može varirat jako puno, Nešto što je tebi lijepo, drugoj osobi može bit odbojno. Glazba i voice acting so još gori šta se toga tiče. Kako ćeš kvantificirat da li je prava glazba puštena u pravom trenutku i time podigla dojam neke scene? Kako znaš za koga i na koji način je napravljen voice acting? Naši senzibiliteti oko toga su uglavnom usklađeni sa američkom produkcijom, ali nije u cijelom svijetu isto. Kako možeš objektivan kriterij uzet u tom slučaju?
Nisam niti rekao da je riječ o binarnom odabiru i da je stvar toliko jednostavna. Mogao sam se raspisati u još stotine riječi da uđem u detalje, no čovjek bi očekivao da nije potrebno stvarno apsolutno svaku sitnicu raspisati.
Gledaš grafiku. Kreneš oko toga valja li generalno ili ne. Gledaš onda sitnice, gledaš dolazi li do clippinga, gledaš jesu li animacije lica dobre, gledaš jesu li sinkronizirane s onime što se govori, gledaš jesu li animacije tijela fluidne ili barem konzistentne s dizajnom igre, gledaš ima li tearinga, gledaš ima li .
Zvuk. Gledaš postoji li uopće zvuka u okolini. Gledaš koliko je prisutna glazba. Gledaš je li nametljiva dijalogu. Gledaš odstupa li drastično od scene (naravno da možeš procijeniti odgovara li heavy metal akcijska glazba nekoj romantičnoj, tonom intimnijoj i smirenoj sceni). Gledaš ponavlja li se stalno ista glazba ili je OST raznolik, gledaš je li glasovna gluma uvjerljiva (ako ne možemo o tome suditi, onda nema ni dobrih i loših glumaca), gledaš skače li dijalog s teme na temu, koristi li lijene klišeje unutar razgovora poput: "In english, please?", kad god netko kaže nešto tehnički zahtjevno, gledaš odgovaraju li tonom reakcije likova ili se vidi da su snimljeni u odvojenim kabinama u različitim periodima. Postoji spektar i pozicija na tom spektru se definira detaljnom analizom.
Najgore od svega, kako ćeš kvantificirat i opisat koliko je igra zabavna? To je vjerojatno najvažniji aspekt svake igre, a ne možeš do toga doć čistim brojevima i analiziranjem. Često stvari koje potpuno odstupaju od pravila i normi koje su do sada u nekom žanru postavljene ispadnu iznimno zabavne.
Ali… Neću kvantificirati zabavu… Ja mogu reći da je meni bilo zabavno, ali to apsolutno ništa ne vrijedi jer meni Dark Souls nije zabavan, a mnogima je. I to nimalo ne govori o kvaliteti igre, nego o mom ukusu. Govorit ću o gameplay loopu i o tome koliko mi je dugo trebalo da ga počnem primjećivati, govorit ću o tome kako funkcioniraju određeni aspekti gameplaya, usporedit ću sa sličnim igrama i govoriti o tome na koje igre najviše podsjeća, govorit ću o dizajnu levela, dizajnu neprijatelja, raznolikosti, scenariju borbe. Govorit ću o hrpetini toga što ne dobiješ iz trailera, nego višesatnim igranjem igre.
Igre jesu skup nula i jedinica, ali su istovremeno i više od toga. Ako ih ocjenjuješ samo kao prvo nisi obuhvatio cijelu sliku, a što više osobnog dojma uneseš u svoju ocjenu to si dalje od objektivnog. Ne kažem da je nemoguće napisat objektivnu recenziju, već da bi takva recenzija bila beskorisna za većinu igrača i mogla bi se svest na "Igra funkcionira/ne funkcionira". To je izvještaj koji QA da developerima.
Opet se uzima da sam rekao da je samo to ono što vrijedi. Isticao sam da igre nisu samo umjetnost, već da iza njih stoji i matematika. Recenzija igre bi na kraju trebala reći jednu jedinu i najbitniju stvar. Je li ta igra vrijedna novca ili nije. Za takvo što, suhoparni je pristup najbolji. Začinit ćeš ga s načinom pisanja, ali nećeš govoriti da ti se nešto svidjelo i da je stoga to i dobro. To je ono od čega smo krenuli u čitavoj raspravi i to je ono što ide kontra kritičkog razmišljanja. Meni je jedna od najdražih serija Sons of Anarchy. To ne znači da je ujedno i jedna od najboljih serija ikada. To samo znači da mi se svidjela. Gotovo.
Na kraju krajeva, ako smatram da nešto nisam sposoban recenzirati, ja to ne recenziram. Ne bi bio prvi put. Znam kada nešto ne znam i prepuštam onima koji to znaju. Da više ljudi to prihvati, možda bi i recenzije bile kvalitetnije, a ljudi ne bi pravdali nedostatak kritičkog razmišljanja iza ideje da je sve na svijetu subjektivno.