Prije godinu dana, u SAD-u je počeo Big Quit, ekonomski trend koji još uvijek traje. Milijuni ljudi su dali otkaz, odnosno promijenili posao.
U dobru i zlu, kao u svakoj krizi, Hrvatska malo kaska, ali do kraja 2021. godine, Big Quit je došao i kod nas.
Imam dosta poznanika i veliku mrežu na LinkedIn-u, i to se zbilja događa. Stotine ljudi, u IT-u i van njega, mijenja poslove. Svaki dan iskoče deseci obavijesti o kontaktima koji su promijenili posao, onih sa aviončićima i zastavama. Razgovarao sam s brojnim HR-ovcima i vlasnicima firmi i ne postoji lijek protiv ovoga. Tzv. employee retention je većini postao nemoguća misija, uz sve moguće benefite.

Što vi mislite o ovom trendu? Koliko vas je promijenilo posao u posljednjih godinu dana? Ako niste, kako se firme bore sa zadržavanjem kadrova, ako ikako? Anketa je potpuno anonimna, odnosno sakriveni su odgovori među forumašima. Ako niste vi, koliko je vaših kolega otišlo, prijatelja, poznanika, obitelji?

Uz ovaj trend, uz njega je jako vezan sve je veći porast job hoppinga. Radi se o sad već uobičajenoj praksi kod developera. Teško se zadržavaju i po godinu dana na istom mjestu, te rijetko izguraju projekt do kraja. Ali s jasnim osobnim razlogom. Imaju stalne ponude, plaća im raste svakim "hoppom", te brzo dolaze do višeg "senioriteta" kako oni to nazivaju. Ipak, sve češće vidim da "hoppaju" previše i prebrzo, pa sve ima rizik od brzog usporavanja i kočnice u karijeri, jer sve manje firmi želi "hoppere".

Koliko ste hrabri na Big Quit u ovom vremenu između Corone i ruskog rata?

Promijenio sam posao u posljednjih godinu dana zbog:

    Nisam znal da postoji takav trend i ne znam baš dal ga mogu povezati sa Sanctom (ima tu gro stvari, al nije mjesto), al kod nas se stvarno izmjenila hrpa ljudi unazad 3-4 godine.

    Ja otvaram rampu u kampu, pazim na promet + kontrolor za plaću koju neki ljudi mogu sanjati 😃 ali sa time koliko mi je posao ugodan i koliko me veseli raditi tamo ne bih dao otkaz niti da mi daju 2 soma kuna veću plaću na drugom mjestu.

    Odlična tema!

    Imam sreće što se nalazim u branši (IT) u kojoj ima puno slobode u tome gdje i kada ići. Ne samo što se domaćeg tržišta tiče, već i stranog. U SAD-u navodno postoji problem zasićenja koliko sam vidio, no Europa i dalje ima ogroman deficit. To ujedno i daje puno više samopouzdanja kod poduzimanja poteza poput otkaza ili naglih promjena poslova. I sam sam primijetio da je prije korone nekakav standardan period postao dvije godine provesti u firmi, no to se lagano svelo na godinu dana jer su ljudi shvatili što znači biti tražen i koliku moć ima sam radnik u takvim situacijama. Što se samog IT-a tiče, sumnjam da će se to obiti o glavu. Iz razgovora s dosta seniora i općenito svakodnevnim kontaktom s branšom, dobio sam gotovo univerzalni dojam da je riječ o vrlo deficitarnom području i tu se poslodavac ipak mora više prilagođavati radniku. Da bi stvar bila bolja, ne samo da je riječ o općenitom deficitu, već pogotovo manjku kvalitetnog kadra.

    Međutim, ovo što se događa u SAD-u je ipak nešto drukčije. Sve se više živi od plaće do plaće, povišice ne prate stopu inflacije i ljudi postaju prisiljeni raditi i drugi posao kako bi mogli zaraditi dovoljno. To postaje sve češća situacija jer ujedno i raste razlika između sve bogatijih i sve siromašnijih. Nadodajmo na to da čitavom svijetu prijeti ono što se kod nas vjerojatno već i događa, a to je da neće biti ni za mirovine, što će dovesti do toga da ljudi moraju do srednjih 70-ih raditi kako bi imali za kruh, ljudima je jednostavno dopizdilo.

    Traže se bolji životni standardi. Stabilnije povišice, minimalne garantirane plaće, manji radni sati. Ljudi su shvatili da žele raditi kako bi živjeli, a ne obrnuto i u tome ih u potpunosti podržavam. Puno njih preuzima rizik i daje otkaz, no ako ta brojka bude rasla, tako će rasti i šanse da se uspješno izbore za bolje uvjete.

    Hoće li kod nas doći do toga da ljudima dopizdi ta stagnacija prihoda, a povećanje troškova? Ne znam, teško mi je prognozirati. Rekao bih da da u određenom obliku, no ni približno koliko bi to moglo buknuti u SAD-u ili nekim zapadnim državama jer smo pokazali da smo vrlo pasivan narod.

    Nadodao bih kako je korona pokazala koliko je rad od kuće za mnoge branše itekako izvediv, a to stavlja i određene pozicije u velikim firmama pod povećalo. Postavlja se pitanje jesu li uopće potrebne te uloge kada je jedna velika pandemija pokazala da se stvari mogu drukčije.

      Ja sam u javnom sektoru. Kao što znate mi ništa ne radimo stoga nisam ni razmišljao o promjeni "posla".

      Promjenio sam 3 posla u 3 godine. Ok, napredovao sam s jedne pozicije na drugu - nije mi se svidjelo, promjenih i sad sam godinu dana tu gdje jesam. Baš zato što me strah da ne postanem hopper, odlučih malo usporit s time.

      Ja sam developer u IT-u i promijenio sam posao prije nekih godinu i pol ajmo reć'. Razlog je što sam dugo želio raditi ovaj posao koji sada radim tako da odluka nije bila ni najmanje teška.
      U drugu ruku, sve i da nisam došao na ovo radno mjesto tražio bi drugo jer na starom sam postao izuzetno nezadovoljan. Iz prve ruke a i iz razgovora sa prijateljima sa faksa, super je taj prvi posao nakon fakulteta ali općenito se malo vrednuje junior developera obzirom na količinu odgovornosti i posla koji se daje: plaća vrlo mala (barem izvan ZG) a posla i često odgovornosti jako puno. Od toga da se traži da radiš kao full stack developer, znači i front i back end stvari, po potrebi i baratanje sa bazama i razgovaranje i dogovaranje sa klijentima i ljudi onda čim skupe kroz godinu dvije nekog iskustva naravno da idu dalje a to je naravno u veću plaću i koliko sam vidio, manje firme (obično novonastale, na preporuku kolega/prijatelja/poznanika) gdje se traži konkretno ono s čime osoba dobro barata. I apsolutno razumijem sve ljude koji u IT-u tako mijenjaju posao jer ako nisi senior, vrlo vjerojatno ćeš biti potplaćen obzirom na količinu posla i znanja koja se očekuju od tebe.

      weky radim u IT-u. Otišao na drugi posao zbog bolje plaće (veći razlog) i boljih uvjeta (manji), ali i da si unesem promjenu u život nakon nekoliko godina. Ali izgleda da nije sve u plaći, pa mi nedostaje staro radno mjesto i to okruženje. Sad sam u pregovorima da se vratim na staro uz barem približno sadašnja primanja. I u dosluhu sam s drugom firmom gdje bih radio nešto totalno drugo, nešto što dosad nisam radio u svojoj profesionalnoj karijeri, ali što me vuče i možda bih radio s više srca.

      Uglavnom, promijenio zbog plaće u zadnjih godinu dana, a u narednih godinu dana bih eventualno promijenio zbog nekog novog izazova koji bi mi prodrmao život.

      weky Ako niste vi, koliko je vaših kolega otišlo, prijatelja, poznanika, obitelji?

      Dosta mojih kolega i prijatelja iz IT-a iskorištava situaciju. Ne ide im se nigdje, vole svoj posao i okruženje, ali hodaju uokolo po razgovorima i koriste to kao polugu za traženje bolje plaće i uvjeta. Najbolji prijatelj je nakon 10 godina otišao na svoje drugo radno mjesto u životu na drastično bolju plaću, nevjerojatnu za naše poneblje, ali radi posao koji je financiran izvorom koji bi se jako brzo mogao ispuhati. I što onda? Može jedino na lošije, a najgore je ići na lošije. Općenito smatram da se svi skupa nalazimo u tom jednom velikom balonu koji bi mogao brzo ispuhati udarom neke snažnije krize, stoga i neko moje nastojanje ide u smjeru da pustim korijenje te se na neki način osiguram. Bilo pozicijom u firmi ili privatnim poslom. Pokušavam oboje.

      Smatram kako je kod nas drugačija radna kultura da bi se stvorio trend poput ovoga u SAD-u, a ni uvjeti još nisu takvi. Slažem se s Ficom. Da usporedim s prije 10 godina kada sam kretao radit – tada su me poslodavci ucjenjivali pitanjima što ja mogu napravit za njih, radio sam za 2400 nakon faksa i guzilo me se. Danas ja njih pitam što oni mogu napraviti za mene i (karikiram) zahtjevam što hoću, a on se mora pognut. Ni jedno ni drugo mi se ne čini ispravnim, kao što je puklo prije 10 godina, tako mi se čini da će puknuti i sad.

          Fico Sve se više živi od plaće do plaće

          Evo ti situacija na koju mi se požalila poznanica. Živi se od plaće do plaće, ali gomila se dug na kartici jer mora kompletno obnovit garderobu u zari svakih 3 mjeseca. Živi se od plaće do plaće, ali kupila je 3 čistokrvna psa. Živi se od plaće do plaće, ali puši se dvije kutije malbora na dan. Živi se od plaće do plaće, a kupuju se kremice za lice od 600 kuna.
          Živi se od plaće do plaće, ima auto ali kupuje skuter samo da bi se provozala dva put godišnje do mora jer je vidjela da joj susjeda ima skuter.
          Ne kažem da svi tako, ali barem u mojem krugu poznanika kad se netko žali na novce, većinom je to zato jer se troši na nepotrebne stvari bez razmišljanja o trajnim posljedicama kasnije.

              weky Ako niste, kako se firme bore sa zadržavanjem kadrova, ako ikako?

              Na ovo pitanje mogu odgovoriti iz perspektive poslodavca - kontinuiran rast plaće (svakih najmanje 6 mjeseci uz nagrade kada zaposlenik napravi vrlo dobar posao na nekom projektu), što veća fleksibilnost u načinu obavljanja posla, njegovanje kvalitetnih međuljudskih odnosa (ovo je zapravo nešto što nam zaposlenici najviše cijene jer imaju mislim stvarno dobru radnu atmosferu), kontinuirana edukacija na području kojeg zaposlenika zanima i rad na projektima koji su izazovni i u jednu ruku zabavni. Pričao sam dosta s kolegama u branši i neke ankete koje su provodili HR odjeli pokazali su zapravo da je ljudima danas kvaliteta međuljudskih odnosa i fleksbilnost što se tiče načina rada mnogo važnija od same plaće (iako ona naravno nije nevažna, posebice ako npr. mlada osoba odluči osnovati obitelj ili kupiti stan).
              Mogu također i potvrditi da kadra na tržištu ima, ali kvalitetnog jako malo te se poslodavci tuku rukama i nogama za njih čega su takvi zaposlenici itekako svjesni pa se koristi situacija. Da bi u Hrvatskoj IT mogao dalje iću u željenom smjeru rasta, opet iz perspektive poslodavca očekujem da država prestane toliko brutalno oporezivati rad, zato je i između ostalog nastao ovaj cirkus s paušalnim obrtima pa je Porezna na kraju krenula u provjere prikrivenog zapošljavanja (čime će samo najspobnije otjerati u inozemstvo). Drugi problem je općenito prepoznati IT kao stratešku granu i omogućiti što više drugih administrativnih i poreznih rasterećenja da hrvatske tvrtke mogu lakše konkurirati kolegama u inozemstvu. Ne bi vjerovali s koliko se papirologije prosječan direktor mora svakodnevno zajebavati jednom kada počnete zapošljavati xy ljudi. Jebena katastrofa za 21. stoljeće kada bi sve kao trebalo biti digitalizirano s povezanim bazama podataka državnih institucija. Nažalost, iz druge ruke mogu potvrditi da niti u okruženju nije baš nešto puno bolje oko toga.

                Malo više od godinu dana nisam promijenio posao. Za sad niti ne planiram tražiti dalje. Plaća je okej (ništa da padneš na dupe) ali mi je šef super i uvjeti tako da se držim toga.

                Vezano za plaće u Hrvatskoj i svijetu. Mislim da je to uzelo malo maha. Ispada ako nisi u IT firmi ili se ne baviš prodajom nekretnina, plaće su ti takve kakve jesu a mislim da to nikako nije fer. Ne kažem ja da sad jedan senior ne može imati plaću 10-15k kn ili više. Ali drugi poslovi se ne plaćaju ni blizu.

                Primjer jedan. Cura mi je pravnica i dvije godine je radila u IT firmi i imala je plaću oko 7k. Tamo programeri nisu imali plaće kao u drugim firmama ali im je bio teški čil - mrsiš muda skoro kad god hoćeš. I sad cura je odlučila promijeniti job i pokušati baš u odvjetništvu. Znači u prosjeku radi 9h (marenda pola sata) za crkavicu jer eto u početku to morati tako u toj branši. Ima dosta frendica/poznanica koje rade već nekoliko godina za plaće 5-6kn kn a cure se ubijaju od posla. I onda dođe jedan programer (karikiram) i kuka kako mu je teško a postao programer gledajući na yt osnove.
                Jedan poznanik doslovno studirao 10 godina (nekoliko faksa promijenio), zaposlio se u IT firmi. Početna plaća odmah 7k.

                Da ne pričam šta sve doktori ili medicinske sestre prolaze i to za kakve plaće. Od bivšeg kolege žena je doktorica u općoj bolnici i sad zbog korone je znala raditi par dana u komadu.

                😃

                  oxi Živi se od plaće do plaće, a uvijek se kupuju igre za koje znam da ih nikad neću stići preći 🙁

                    Bravo za temu. Radim trenutno za americku IT kompaniju kao konsultant + privatni biznis. Ogroman je problem na americkom trzistu za radnu snagu, sve vise juniora se ubaciva na pozicije koje su mid-senior jer se nema dovoljan broj ljudi i uprkos boljim uslovim ti isti juniori odlaze nakon godinu, godinu i po.

                    Ja sam promjenio posao prije godinu i zbog vece place ali prvenstveno zbog zasicenja jer sam u prethodnoj firmi radio 8 godina. Ne vidim da ce trend stati jer je sve vise startupova koji dobijaju solidne pare za dobar start i privlace razlicite profile ljudi.

                    O domacem trzistu ne bih govorio jer je to uglavnom drugi univerzum i dosta sporije se stvari odvijaju.

                      Upozoravam da se držite teme i serious taga.

                      5 godina sam u firmi, imali smo promjenu vlasnika tako da je konstantno burno i čini se da se radi malo do nikako na retenciji zaposlenih i njihovom zadovoljstvu. Neposredni rukovoditelj me predložio za stimulaciju jer sam u nedostatku radne snage preuzeo dodatna zaduženja, no direktor je odbio, vlasnici su zabranili stimulacije. Samo se gleda kako se riješiti "viška" ljudi.
                      Ne dam se jer sam relativno zadovoljan primanjima, do posla imam 10-ak minuta vožnje i radno vrijeme mi je od 7-15 što znači da imam cijeli dan pred sobom poslije posla.
                      A i iskreno nisam sklon mijenjati stvari koje funkcioniraju. I ne da mi se sada upoznavati nove ljude i strukture u nekoj drugoj firmi. Promijenio bih posao eventualno za 50% veću plaću i mogućnost da neke dane u tjednu radim od doma, ako bi posao bio dalje nego što mi je ovaj trenutni. Ako je približno isto daleko onda mogu i svaki dan na posao dolaziti, to mi nije problem. I to samo da mene netko pozove, nema šanse da mi se da hodočastiti okolo po testiranjima i intervjuima.

                      Zanimaju me baš brojke i odnosi u zadnjih par godina. Postoji li neki graf koji prikazuje to na svjetskoj razini, SAD-u i EU?

                      resident_evil Jedan poznanik doslovno studirao 10 godina (nekoliko faksa promijenio), zaposlio se u IT firmi. Početna plaća odmah 7k.

                      Gle, to je prosječna početna plaća i nalazi se u takvoj situaciji da takvo što može tražiti. To nije ni 1000€. Jednostavno smo po standardima niski.

                      Međutim, na kratko bih se samo osvrnuo na ovaj dio oko 10 godina studiranja. I sam studiram te paralelno radim takoreći puno radno vrijeme već dvije i pol godine. Upoznao sam ljude koji su sve u roku završili, a ne bih im dao ni da komp upale. Isto tako sam upoznao ljude koji studiraju čitavu mladost, a na poslu su najvredniji članovi tima. Osobno sam jednu godinu prokockao i nije mi nimalo žao jer me puno toga naučila. Kako o pristupu tome da si u nečemu bitnom bio neuspješan pa tako i u tome da si posložiš glavu, složiš novi plan i kreneš se prilagođavati. Moraš sjebati da nešto naučiš. Kada pričamo o IT-u, faks je često samo alat koji te tjera da redovito radiš i time pohvataš neke stvari. Pomaže razumijevanju i generalno sam dojma da brže dobiješ kvalitetnog radnika nego da je samouk od nule, ali postoji jako velika razlika između akademske teorije i onoga što se radi praktično. Do te mjere da nakon prve dvije godine faksa krećeš već raditi jer nema smisla čekati.

                      Zbog toga se i vidi jako puno studenata po firmama, samo onda dolazimo do problema koji je @voltriz spomenuo, a odnosi se i na naše područje kao i, kako on kaže, američko, a to je da juniori odmah dobivaju čak i više obaveza nego što bi trebali jer nedostaje mid/senior kadra. Prednost je što oni koji si stvarno daju truda, dobiju već jako puno iskustva do onda kada krenu u puni radni odnos, a time i imaju ubrzo nakon veliku fleksibilnost na tržištu rada.

                        deathwish Ja sam poceo davno, 2011te i to slucajno kada sam na jednom drugom forumu procitao pricu covjeka koji radi remote i to mi se cinilo kao nemoguca misija. Zapamti da je to 2011, ljudi su smatrali takve stvari nemogucim.

                        Poceo da apliciram na izabrane poslove preko freelance platformi, konkretno tada se platforma zvala elance i mozda nakon dvije aplikacije bio sam sretan da dobijem posao za jedan danski startup. Tu smo poceli od nule a dosli do strasnog rasta za 8 godina dok sam ja bio tu. Prosao sve moguc pozicije u kompaniji, zivio na Tajlandu godinu dana dok su cijene rucka jos bile 3EUR racunajuci i pivu.

                        Kasnije presao da radim za trenutnu americku kompaniju. Sto se tice placanja procedura je jednostavna jer ti otvoris ovdje kompaniju i fakturises iznose mjesecne za usluge koje pruzas. To ti bude jedna faktura mjesecno. Postoji tu i siva zona ali to je vec malo komplikovana procedura.

                        Sada kada je remote postao skoro pa standard, i nije tesko naci posao za ove kompanije vani, ranije je to bilo svega par pozicija mjesecno.

                          resident_evil
                          Jedan od pogodnosti programera je da ti je vrijeme (većinom fleksibilno) i da je apsolutno realno da ne možeš nikako produktivno raditi taj posao 8 sati u komadu, tako da nikad nisi ograničen pauzama kada koliko kako zašto gdje ali naravno da nećeš pretjerati. Međutim, kada rokovi stisnu, radi se itekako i izvan radnog vremena i to prekovremeno, kada bi se dogodilo, nije bilo dodatno plaćeno a tu su još razne gluposti kada se dogodi scena nedjeljom ili tijekom noći pa treba riješavati.
                          I početna u ZG možda je oko 7k, ali iz prve ruke ti mogu reći da je eto npr. u Osijeku početna oko 4500 u dosta firmi a u nekoliko sam dobio ponudu da volontiram mjesec-dva dok se ne ufuram i šef ne odluči da je možda ipak okej da nakon 2 mjeseca čovjek zasluži minimalac 🙂 Eto, moje osobno iskustvo koje mi je još par kolega potvrdilo.