Nisam nezadovoljan, ali nisam ni prezadovoljan igrom. Logično, subjektivni dojam dolazi od nas samih, ali mislim da je u ovoj igri i interpretaciji iste to još više izraženo nego u drugim igrama. Čim smo upoznali Abby pretpostavio sam čija je kćer, bio sam u pravu tako da mi je to otelo element iznenađenja.(uspješno sam izbjegao sve spojlere). Žao mi je Joela jer mi je vjerovatno najdraži lik u igrama, bez obzira na sve što je napravio. Napravili su isto to i drugi koji su preživjeli. Ubio je puno nečijih očeva prije nego je ubio Abbynog tako da ne vidim zašto bi ona bila posebna. S jedne strane priča mi nije bog zna čemu jer se išlo na : "ajmo humanizirati i drugu stranu, to će biti twist koji nitko ne očekuje". S druge strane pokušali su nešto što nije tako često u zabavnim medijima, baš to prikazivanje i druge strane medalje. Često je sve prikazano crno bijelo, a u biti je sivo. To ova igra jako dobro demonstrira. I dalje sam Team Joel i Ellie, nisam se povezao s Abby i njenim prijateljima. Kad me u fightu s Ellie ubila i igra mi je bacila onaj game over screen, na sekundu sam pomislio zašto je game over, ja želim da ovako završi, želim da Abby umre. Znao sam u sebi da neće na kraju igre umrijeti ni jedna ni druga praktički kroz čitavo igranje pa mi je to vjerojatno i dodatno pokvarilo cjelokupni dojam oko priče. Baš mi je bio zamoran dio igre s Abby koji se tiče njenog dijela priče, jednostavno mi nije pretjerano zanimljiv niti me zanimala njena motivacija. Tu mislim isključivo na njenu priču i razvoj lika. Za sami gameplay i tehničku izvedbu igre i sve ostalo naravno nema nikakvih zamjerki sve je na zavidnoj razini i drugi se trebaju ugledati na ND. Ono što ću priznati da je ova igra uspjela u par navrata izazvati emocije kod mene. Kad su ubili Joela i kad je sve krenulo bacio sam s ljudskim neprijateljima stealth u vodu, doslovno sam htio sve WLFse zaklati koje god sam vidio, baš sam imao želju za osvetom. I svi oni flashbackovi s Joelom, stvarno nabijeno emocijama. I zbog svega navedenog, ova igra na kraju dana je stvarno izvrsna, ali jedinica će mi ipak i dalje biti draža jer način pričanja ove priče kod mene nije naišao na plodno tlo.
Btw. onaj prvi dio u Seattleu, pretpostavio sam da će cijela igra tako izgledati kao neki polu open world. Kao da su krenuli u tom smjeru pa se ipak predomislili, baš mi je ostao dojam da nije dosljedno napravljeno i da se desio zaokret kod njih. Taj dio mi nije nikako logičan bio, idem osvetiti Jola, but first da idem malo bezveze po zgradama. Tako se teško ufuram u igru ako igra pokušava isfurati neki osjećaj hitnosti, ali te odvraća od cilja i okolo landraš satima. Zato ja npr. nisam još završio RDR2 jer je kao hitno, svi su mi za vratom, moramo ići, a ja tu mogu 100 dana lovit bizone, pecat i slično. Ne motivira me završiti to. Tako da mi je drago da je na kraju igra ipak bila direktnija i brža u svom vođenju ka cilju.
Kraj igre me razočarao, al ne u smislu što na kraju Ellie nije ubila Abby, nego što je uopće druga polovica igre vodila do njega. Kao što smo već zaključili, nije sve crno bijelo, ali baš su igre i zabavni mediji tu da mi skrenu misli s toga i stvarnog života. Jednostavnije se ufurati kad imam nekog junaka i villaina s druge strane. OK je dat mu neku pozivtivnu karakteristiku čisto da nije preplošan i da ima dubinu, ali pola igre me pokušavat uvjerit da ga sad zavolim, I don't think so Tim.
