The Legend of Heroes: Hajimari no Kiseki
“The beginning is distant, too soon for the end...”
Oh, kada se samo sjetim tog (emocionalnog) putovanja sa Hajimari... Početno oduševljenje kada je najavljen, iščekivanje novih informacija tijekom cijele godine, igranja “četvorke” kako bih što prije mogao započeti čekanje najave za zapad (ok, znam da zvuči smiješno, ali tako je)... Najava je stigla, a igra stiže tri godine prekasno. U trenu kada sam ugledao 2023. godinu kao (okvirni) datum izlaska... moram priznati da sam ostao osupnut. Nekakav čudan miks oduševljenja i frustracije. Kuro je kucao na vrata, pa dovraga, pomislih, pa kolilko ćemo samo čekati.
No tada se, poput zrake svjetlosti, pojavio tračak nade, overlay je bio spreman. Razmišljao sam čak i o nabavci dodate opreme za PS4 kako bi ga mogao odigrati. Ubrzo sam odustao od te ideje, stoga je na njezino mjesto stigla druga, naprosto genijalna ideja. Nešto na razini najgenijalnijeg Ouroborosovog plana, nešto što ću, za potrebe ovog teksta (a u maniri Trails serijala) nazvati – Gaming PC Plan! Naravno, ovaj je plan bio vrlo težak, kompleksan i sastojao se od čak nekoliko faza (uglavnom moje plakanje u kutu nad spoznajom koliko novaca trebam dati za takvu mašinu) no ipak, Trailsi su bili u pitanju (skupa sa desetak različitih emulatora) pa je odluka ubrzo pala! Trailsi su bili spremni, overlay je letio!
Kao kompromis za to što je sve osim main story na japanskom i što zapravo ne postoji način da slažem bilo kakav build likova (tehnički, postoji combat overlay, no nisam baš toliko lud da pola sata tražim neki predmet) odlučio sam igru igrati na very easy te pratiti isključivo priču. Nakon toga je sve bilo spremno za ovu epsku završnicu priče o zapadnoj Zemuriji.
Obzirom da sam odigrao sve Trails igre koje su (na ovaj ili onaj način) bile dostupne nikako nisam mogao razumijeti forsiranje Crossbell igara prije ove igre, no sada kada sam završio Hajimari shvaćam da sam bio jako, baš jako u krivu. Unatoč činjenici da se radi o tri međusobno isprepletene priče koje se zbivaju na nekoliko različitih lokacija, ovo je ipak jedna velika priča o Crossbellu. O tome malenoj državici, tampon zoni između dvije velesile, koja godinama sanja nikad ostvareni san.
Veliki dio igre odlazi na naklapanja o Crossbellu, odnosu između carstva i republike, ekonomiju, politiku i zapravo traženje vlastitog identiteta i nacionalne pripadnosti. World building u svom najčišćem i najblještavijem obliku. Kao takav Hajimari može na momente biti čak i dosadan, jer se svodi na ono što smo već prošli, doživjeli i prebrodili (nekoliko puta) no međutim, upravo u tome i jest čar ove priče – težnja za boljim sutra.
Upravo zato na scenu stupa nova misteriozna skupina. Čeveni grešnici, od milja zvani Picnic Squad, vođeni misterioznim C, zapravo su nešto najbolje što se dogodilo Trails serijalu te neosporivi dokaz da Falcom nikada nije izgubio dar za pisanje živopisnih, komičnih a opet tako kompleksnih likova. Nadia i Swin su zapravo savršen dokaz toga da Falcom sluša fanove i nastoje se prilagoditi i poboljšati iskustvo gdje god i kako god mogu.
Upravo zbog raspodjele priče na različite chaptere koji pak pružaju uvid na svijet iz pomalo drugačije perspektive, ponukane drugačijim iskustvima, Hajimari djeluje kao potpuno nova, svježa igra. Micanje (glavnog) fokusa sa Class VII i podjela glvnih uloga na nekoliko različitih likova, umanjuje se dojam koji su ostavile Cold Steel igre. Rean više nema potrebu pričati polusatne motivacijske govore, Gaius ne spominje vjetar, Lloyd ne preskače “barijere” u svakoj drugoj rečenici. Svaki glavni lil je zapravo sporedan u velikom platnu koje tvori priču ove igre.
Svaki lik je samostalan, svi su pronašli svoju ulogu u svijetu (čak i jebeni Eliot, zlostavlja ljude po cesti s onom svojom jebenom violinom) i svi su baš, baš jako cool. Rean divlja s mačem, Emma je na dobrom putu da postane najsnažnija vještica u klanu, Lloyd je izgradio vlastiti identitet kroz SSS, Rixia ima još veće si- ovaj, još je spretnija u plesu i zapravo svatko od njih ima svoju ulogu u svijetu koji ih okružuje.
Svaki sporednni sadržaj zapravo se nalazi u Reverie Corridor, što znači da neometano možemo pratiti priču bez da brinemo jesmo li izgubili nešto od sadržaja. Epizode koje se otključavaju kroz RC su naprosto sjajne. Veliki broj epizoda su zapravo fileri (izuzetno zabavni, moram priznati) no njih nekoliko služe kao takav slastan foreshadowing da sam ih naprosto morao upaliti nekoliko puta koliko su dobre. O combatu nemam što reći, četvorka je napravila sve štpo je mogla pa je tako i ovdje. Samo bih želio reći da tko god je izmislio Valiant Rage komponentu treba mu dati nagradu.
Ponavio sam ovo već nekoliko puta, prije koju godinu skoro sam odustao od JRPG žanra i gaminga u potpunosti. Otkrio sam Trailse sasvim slučajno, preko slike, odlučio sam ih probati, očekujući nešto generično i dosadno a zapravo nisam bio niti svjestan da sam, tako zbunjen i bez previše razmišljanja, otkrio najbolji serijal igrara koji sam ikada imao priliku igrati. Serijal koji objedinjuje sve ono što sam nekoć volio u žanru, serijal koji se konstantno razvija i nikad ne staje. Serijal koji je u već umrtvljeno sivillo žanra, potpuno tiho, unio toliko boja da ni dan danas, 18. godina od nastana, ne prestaje sjati. Blještavije no ikada prije.
