The Legend of Heroes: Kuro no KIseki
“Fear is fundamental concept that defines what it means to be human.”
Kada bi me netko pitao da mu u jednoj rečenici opišem Kuro no Kiseki, rekao bih mu: “Kuro no Kiseki je Trails from Zero, samo u 3D-u.”. Mislim da bi takav opis bio najtočniji. Od prvog trena kada je najavljen, uz ključne promotivne artove koji su tada bili pušteni, Kuro je mirisao na stare Trailse, na razlog zbog čega sam toliko zavolio ovaj serijal. Nakon Cold Steel sage, koja ipak nije bila na razini ostatka serijala, unatoč činjenici da je ponudila uistinu pregršt toga, bojao sam se u kojem će smjeru Falcomovci otići. Ipak, Falcom sluša fanove i svaku kritiku shvaća ozbiljno stoga su se vratuli korijenima serijala i stvorili možda i najzabavniji JRPG koji sam imao priliku igrati.
Kuro no Kiseki po mnogočemu je vrlo posebna točka u serijalu. On označava početak kraja serijala, odnosno hrabri ulazak u drugu, poseljednju. etapu koju Falcom već godinama trči. Smješten u Republiku Calvard, mjesto susreta mnogih različitih kultura i mjesto koje sluši kao svojevrsna vrata, ili bolje brana, između naprednog Zemurijskog zapada i istoka. To je točka spoticanja za mnoge i mjesto o kojem mnogi sanjaju. Kao najistočnija zemlja zapadne Zemurije, Calvard služi kao odredište za mnoge koji sanjaju o boljem životu. Obzirom na misteriozni proces dezertifikacije krajnjeg istoka mnogi su ljudi, u nadi za boljim životom, pohrlili u Calvard. Takav masovni priljev izbjeglica uzrokovao je nastajanje novih i jačanje nekih već oformljenih ekstremističkih skupina i pojavu terorizma u ovoj nekooć kraljevini. Te informacije bile su dostupne od samog početka serijala, temelj na kojem su izgradili ovu zemlju. To je ujedno i bila jedina konkretna informacija o republici te je sve ostalo bilo prekriveno velom tajne. Upravo se zato, kada se otisnemo u ovu avanturu, osjećamo kao da otkrivao jedan sasvim novi svijet.
Priča nas stavlja u ulogu Vana Arkridea, mladog Spriggana, osobe koja se bavi svime i svačime. Privatni detektiv, izbacivač, diler, taksist, spasitelj mačaka – sve to spada u opis poslova. Ono što prvo možemo vidjeti jest činjenica da je Van iskusan. Svi dosadašnji junaci su bili neiskusni i tek su kretali na svoj put, Van taj put već ima. Mračan i prepun trnja ali ipak njegov.
Nakon što ga Agnes, učenica prve godine na prestižnoj Aramis akademiji, angažira da pronađe davno izgubljeni predmet Van biva bačen u grotlo kaosa koji ubrzo zahvaća cijelu zemlju. Putujući po posve različitim lokacijama Van biva suočen sa nizom misterioznih događaja i cijelom lepezom, poprillično bolnih, sjećanja. Na tom putu mu se, uz Agnes (koja svesrdno prihvaća posao u negovom Solution Officeu) mnoštvo živopisnih junaka. Od malene Feri, pripadnice jaeger skupine Khurga, androgenog plesača Aarona, preko istakinutih celebrity lica koja pune naslovnice lokalnih tabloida pa sve do misterioznih pojedinaca od koojih su neki već trebali biti mrtvi.
Kuro je vrlo specifičan naslov u serijalu. Iako je diskutabilno je li najmračniji (jer još uvijek postoji Sky The 3rd, jel), zasigurno je najkrvaviji i najbrutalniji. Ovaga su puta Falcomovci hrabro bacili u koštac sa vrlo teškom i mračnom tematikom, prikazujući Calvardsku svakodnevicu kao izrazito mračnu. Kriminalne aktivnosti skrivene u mračnim kutcima Calvardskog glavnog grada su sveprisutne i dio su te svakodnevice. Upravo zato atmosfera Kuro no Kiseki izgleda kao da je izašla iz kakvog noir romana. Vješto plešući na granici dobra i zla, svijetla i tame, u sivoj zoni (ili možda bolje u nijansi crno-plave) Kuro gura serijal u jednom sasvim novom, ozbiljnijem smjeru. Iapk, usprkos ozbiljnosti, Kuro je prepun humora, i to vrlo dobrog humora. Kvaliteta pisanja se upečatljivo popravila (u odnosu na Cold Steel sagu) i vratila se na razinu kakva je bila nekoć. Više nema filer razgovora, besciljnih hehe i “swords & wind” razgovora pa čak niti tučnjave oko scrreen timea. Svaki lik je upečatljiv, bitan i svojstven te se ističe svojim karakterom. Razgovori između likova djeluju prirodno, poput nekolicine prijatelja koji odlučili “zaružiti”. Dinamika između likova je sveprisutna i njihova međusobna podbadanja su baš ono po ćemu je serijal bio poznat. Ne moram vam niti reći da se suptilno (a više puta i ne baš toliko suptilno) provlače perverzije.
Prije svega, zbog tematike koju Kuro nosi, možemo reći kako igra ipak namjenjena ozbiljnijoj skupini igrača. Teme poput prostitucije, konzumacije droge i alkohola (sjetitie se samo kako je Rean doživljavao mini moždani svaki put kada bi netko pio) su prisutne i oko njih se niti ne stvara neka velika galama. Zpravo zato su Falcomovci dobili vjetar u leđa i zaigrali se sa ubacivanjem svakojakih perverzija. Takve scene su baš dobar odmak od inače teške priče ove igre i zapravo su me nekoliko puta baš dobrano nasmijale. Ne želim spoilati ništa, ali samo bih rekao da ovi Vanovi perverznjaci (na čelu sa Aaronom) ne biraju žrtve i nitko neće biti pošteđen. 😃
Moram se osvrnuti na drugi najbitniji element Trails serijala (odmah iz priče) a to je gameplay. Prvo, rekao bih da se devovi napravili grešku u koracima i to prilikom same najave igre a kasnije i tijekom promocije. Vijest koja je odjeknula poput bombe i izazvala negodovanje mnogih (uključujući i mene) bila je prelazak na akcijskih tip combata. Moram prizanti da mi, kada sam to prvi put pročitao, nije bilo svejedno. Falcom je poznat po izuzetno kvalitetnom i ispoliranom akcijskom combatu, ipak, ali da se takvo što dogodi Trails serijalu i na taj način u potpunosti ukloni turn-based combat bilo bi svetogrđe. Nakon snažnih temelja koje je ostavio Cold Steel takvo što je bilo nezamislivo. Unatoč tome, tijekom cijele promocije igre provlačila se inforacija o akcijskom combatu. I kada su gotovo sve nade bile izgubljene i lađe potonule, pojavio se gameplay u kojem je zapravo se bilo objašnjeno. Ne, Trailsi nisu postali akcijska igra, turn-base i dalje postoji i igra je bolje no ikada prije.
Umjesto kakvog (Bože sačuvaj) hibridnog pristupa combatu Kuro je čistokrvni turn-base naslov koji akcijsku komponentu koristi kao svojevrsni ispušni ventil, element kojim se ubrzava igranje. Akcisjki dio je bazičan, tipka za običan npada, specijalni napad i dodge. Kao takav, on služi kao svojevrsna evolucija postojeeg field napada. Ovoga je puta drugačije jedino to što, umjesto da trčimo neprijatelju iz leđa kako bismo ga zviznuli, ošamutili i na taj način stekli određenu prednost u borbi, imamo aktivan imput prilikom takve borbe. Ukoliko neprijatelja ošamutimo (izazvavši “stun” status) piskom tipke za aktivaciju turn-base borbe, Trailsi poprimaju svoj stvarni oblik, oblik najboljeg turn-base naslova na tržištu.
Turn based combat se izmijenio ali one upečatljive stvari još uvijek prisutne. Najupečatljiviji element je slobodno kretanje i “namještanje” likova. Likovi se povezuju u svojevrsne link napade pružajući glavnom napadaču neki oblik pojačanja, bilo u obliku dodatnog napada, aktivacijom zaštitnih štitova ili pak pojačavanjem određenih elementarnih karakteristika. Tako likove možemo slagati jedne pored drugih, poput sardina u konzervi te na taj način omogučiti najveću moguću štetu ,ipak, moramo paziti da ne ostanemo izloženi neprijateljskom napadu koji bi nas lako mogao pokositi.
Najveću promjenu doživio je orbment. Artove više ne dobivamo pukim slganjem quartz kristala već su oni isključivo vezani za orbalne driveove i plug-in kompononte. Slotovi u orbmentu služe kako bi pojačali naše stuatusne parametre. Postoje četiri vrste “odjeljaka” u orbmentu, napadački, obrambeni, magijski te extra. Način na koji smo postavili quartove uvjetuje kakve ćemo dodatne elemente dobiti. Driveri se najčešće sastoje od kombinacije elemenata ali također mnogi imaju mogućnost dodatnih plug-in polja u koja možemo stavljati različite artove. Upravo ovaj element pridonosi višestrukom taktiziranju i produbljuje gameplay.
Naravno, ovdje su i S-Craftovi koji su ovoga puta usko vezani uz S-boost komponentu. Aktivacija S-crafta ovisi o broju S-boostova koje imamo, na taj način se zaustavilo prekomjerno korištenje S-Craftova te od igrača iziskuje pametno korištenje i taktiziranje.
Uz sve to, postoji Hollow Core, Kuro verzija Master Quartza. Za razliku od MQ, čiji je efekt konstantanto aktiviran, ovdje je stvar malo drugačija. Efekt HC postaje aktivan tek nekon aktivacije S-boosta. Razlika u količini štete je OGROMNA pa se i ovdje očekuje pametno taktiziranje. Mogu slobodno reći kako Kuro zahtjeva veći postotak taktiziranja od bilo koje druge igre u serijalu.
K tome, ne mogu vam niti opisati kako je zabavno igrati ovu igru. Tranzicija iz akcijske u turn-based borbu je izvedena tako glatko i flashy, uz cijelu paletu specijalnih efekata koji besprijekorno frcaju ekranom. Takvo što tjera na daljne igre i isprobavanje različitih likova jer svaki od njih ima poseban stil borbe (bazičan, ali drugačiji).
Grafički igra nije doživjela neku preveliku evoluciju, iako bih rekao da izgleda prekrasno. Najveći problem su i dalje teksture na otvorenim lokacijama ali pregršt boja i ubacivanje dodatnog drveća, različitog cvijeća, grmlja uz puteve kojima trčkaramo stvarno pridonoosi dojmu da se ipak radi o većim lokacijama te istraživanje čini barem malo uzbudljivijim. Modeli likova izgledaju apsolutno savršeno i mislim da su sada napokon našli vizualni stil kojem su težili od kada su prešli u 3D. Sve skupa djeluje pitkije, jasnije i jednostavno bolje. Pokreti likova se doimaju prirodnije a najveći plus je upravo implementacija pravih animacija. To je započelo sa Hajimari, ali sve te animacije koriste motion capture pa su scene borbi uistinu epske. Iako se na prvu ne čini da se mnogo toga izmijenilo na bolje, upravo ovakve stvari pridonose dojmu da je Kuro početak jedne nove ere za serijal.
Završio sam igru prošli tjedan, pokušavao sam igrati štošta, ali jednostavno nisam mogao Bio sam prazan, 120h je prošlo u trenu i odjednom je sve to završilo. Ništa drugo nisam igrao 3 dana, sjedio sam i gledao u prazno (dobro, sad već pretjerujem, valjda ste skužili) ali ne pretjerujem kada kažem da apsolutno ništa što mogu igrati nije na toj razini. Pogledao sam trailer za Kuro 2, sretan što napokon bez bilo kakvih bojazni o mogućim spoilerima mogu uživati u novom poglavlju ovog serijala. Tek tada mi je došla misao da više ne kaskam za serijalom. Da sam odigrao sve dostupne Trails igre (tad su mi opet malo zaiskrile okice) i da sa veseljem mogu čekati najavu PC verzije.
Da mi je netko prije samo godinu i pol rekao da ću kupiti novi PC kako bih igrao Trailse, da ću biti u mogućnosti odigrati sve dostupne igre i to na engleskom nasmijao bih mu se u lice, odmahnuo rukom i rekao lud si ( a tada boih otišao u neki mračni kutak i pomislio: “Pa nije to toliko loša ideja.”). Ovo pišem (iako imam osjećaj da sam istu stvar već pisao nekoliko puta) samo zato što želim reći kako me niti jedan serijal nikada prije nije potaknuo na takvo što. Traisli su bili prvi, bili su serijal koji me vratio JRPG-u i gamingu općenito. Serijal koji vrednuje sve ono što se godinama kroz žanr gradilo i podsjetilo me da sam možda ipak suviše brzo odbacio sve ono što nudi. Stoga, ima posebno mjesto u mom srcu i zauvijek će tamo ostati. Kako kao testament prolaznosti vremena tako i simbol odupiranja istome. Ovo su igre s dušom i igre za dušu. Zar nam je uopće potrebno nešto više?
P.S.
Započeo sam igranje pomoću overlaya koji je donio nekoliko preinaka te je igranje bilo baš pravi užitak. No tada je doletio (sa plaštom i velikim Bracer emblemom na prsima) naš uvaženi kolega f_i_c_o (kojeg zato jako volim) i ponudio mi engleski patch. Taj patch je testament predanosti Trails communitya sklepan u samo nekoliko dana nakon izlaska. Skoro su mi suze krenule kad sam otvorio menu i sve je bilo prevedeno na engleski. Sve one bojazni o manjku imerzije su u sekundi nestale.
