Mogu napisati opširan post o ovoj temi, i mogu napisati skroz kratak post o ovoj temi. Baza je u tome što, trenutno ne želim pisati opširan post (znam, znam; možete odahnuti).
U jednom trenutku 2019. imao sam opširan razgovor s prijateljima o tome koliko je dobra godina za video igre (imali smo ovaj razgovor negdje početkom desetog mjeseca, čisto radi predodžbe). Jedan od dvoje prijatelja je bio prilično indiferentan i nije odigrao dovoljan broj primjeraka da njegovo mišljenje uopće uvažavamo (iako je platinirao Sekiro (legit way btw; tri prelaska), da se razumijemo). Drugi prijatelj je striktno ustrajao u mišljenju kako je godina u suštini — bez suštine. Tada sam se čvrsto suprostavljao tom mišljenju. Bio sam u stilu: "O čemu ovaj zapravo priča? Imam doslovno dvadeset igara na pameti koje ću sigurno odigrati do kraja godine i prilično sam zagrijan za njih svaki dan." Na kraju nisam odigrao svih dvadeset igara koje sam tad imao u glavi, ali veliku većinu jesam. Ono što sam nakon toga shvatio je: imali smo bolesno ispunjenu i raznolikim igrama nabacanu godinu, ali sve je više-manje bilo puko ubijanje vremena. Znam da ružno zvuči kad to ovako prezentiram. LOL
Ono što želim reći je . . . Quentin Tarantino je jednom pričao o tim neizbježnim "TOP" listama na kraju godine. Tada je rekao kako on uopće ne vjeruje u liste (ja ih mrzim), i da se na kraju sve svede na to da gotovo uvijek možete pronaći jedno remek-djelo u godini; ako je godina iznimno dobra, možda ćete imati dva, tri već — gotovo nemoguće. Esencijalno, Tarantino je pričao o vrijednosti svih tih silnih filmova "na polici".
Video igre koje su se nekada tretirale kao potpuno neovisne i pomalo "podcijenjene", 'Indie' klasici poput Braida ili Limba — sada su naslovi koji dominiraju na top listama gotovo svih gaming publikacija, većinom potpuno zasluženo. Ipak, mislim da i u ovoj industriji postoje svojevrsni "Oscar baitovi" i . . . ima ih poprilično. Također, postoje video igre poput Controla i Astral Chaina. To su sada video igre otprilike srednjeg budžeta (AA), samo što su sve ambicioznije, opuštenije, i na takvim projektima sve češće rade ljudi koji su i izgradili industriju u neku ruku. Radi se o dobrim, vrlo dobrim, pa nerijetko i odličnim video igrama (u slučaju "Controla"), ali ne znam imaju li potrebnu moć i kvalitetu "mjesta na polici" kakvu su posjedovale neke njima slične igre stare i dvadesetak godina, a kojih se uvijek rado sjećamo. Ne znam hoćemo li za 15 ili 20 godina razgovarati o "Controlu" ili "Astral Chainu" kao što pričamo o "System Shocku", "Half-Lifeu", ili "Ninja Gaidenu" i "Vanquishu". Ne kažem da su "Control", "Astral Chain", ili s druge strane "Baba Is You" i "Outer Wilds" loše video igre, upravo suprotno (jedne su od najboljih ove godine), ali mislim da većina njih nema veliki rok trajanja. S druge strane Death Stranding je zapravo jedina takva igra — nju ćemo spominjati za 15 ili 20 godina. Nebitno u kakvom kontekstu. lmao
Za kraj želim reći da se ne bojim za ovu industriju, ali sve manje očekujem od nje. Naposljetku, čak i kad dobijemo nešto novo, ludo, divlje, svježe ljudi to isto popljuju ili izignoriraju i vrate se na traženje novog, ludog, divljeg, svježeg. Svakih pet ili šest godina prolazimo kroz ciklus sasvim identičnih ideja, reizdanja u različitim oblicima i sl. To tako ide. To se i dalje prodaje. To prolazi. Svi se slažemo da su 90-te — ili rane 00-te, ovisno o onome kako se osjećate — vjerojatno najplodnije godine u povijesti medija. Mislim da trebam biti prilično blag da posljednju generaciju konzola uguram uz bok ta dva perioda. A najčešće jesam prilično blag i hiperboliziram i hiperventiliram više često nego rijetko.
Ono što želim reći cijelo vrijeme je: u 2020. skromno odlučujem da — nema HYPE-a.
. . . Ako ste kao ja i u određenoj godini kupite (skoro sve) i odigrate (skoro sve) video igre (ups (😮), zaista je teško sastaviti deset najboljih jer ste vidjeli puno stvari koje su vam se svidjele. Na ovaj ili onaj način. Dvadeset najboljih pukim nabrajanjem bi bilo nemjerljivo lakše, ali i besmisleno.
Stoga, bez daljnjeg odugovlačenja, hipsterski ću nabrojit nekoliko srcu dragih igara (neke sam namjerno preskočio, jer su: ili rimejkovi, ili portovi starijih igara ili ih već svi spominju, a to mi nije napeto). Smatrajte sve navedene igre S rankom (mada to ništa ne znači), šta da vam kažem.
Ace Combat 7 — plaćam večeru onome tko se sjeća da je ova igra izašla u 2019. Na toj večeri ću mu objasniti zašto je sedmi nastavak tako dobar.
Travis Strikes Again — napisati da je ovo možda najosobnija i najvažnija igra Goichija Sude iz više razloga, i time vas pokušati privući da je odigrate, ne bi imalo nikakvog smisla, osim ako već odavno niste fan Goichija Sude (a u tom slučaju biste ionako već odavno odigrali ovu igru); zato ću reći da je ovo najveće iskazivanje moći i pokazivanje mišića nekog kreatora video igara u ovoj godini.
Outer Wilds — što manje znate, bolje. Samo je kupite.
Judgment — ovdje ću varati i samo ću kopirati dio s kojim sam zaključio svoju nikad objavljenu recenziju ove igre.
Da Judgment pokušamo usporediti sa osobom, samo jedna usporedba bi bila moguća. U njoj bi Judgment bio onaj srednjoškolac koji je često izostajao iz škole, nije previše mario za ocjene, i vječito je mogao biti viđen na školskoj kapiji sa cigaretom u ustima. Zbog navedenih stvari, ne da nije bio popularan kod ljepšeg spola, već naprotiv. Cure su bile lude za njim. Škola je završila, i godinama nitko nije znao ni gdje je ni kako je završio . . . A onda se pojavio na desetoj godišnjici mature. Na motoru. Njegova surferska preplanulost tena je bila suviše intrigantna, a njegova kosa toliko pomno izgelirana i njegovana da je izdaleka, pa i izbliza, izgledao kao voštana figura. Na sebi je nosio najobičniju bolničko-bijelu majicu, poderane dizajnerske traperice i najsjajniji komad crne kožne jakne koji si ikad vidio. Cigareta mu je stajala za uhom. Bio je to jedini nakit koji je nosio. Cijeli stol za kojim si sjedio se suptilno okretao u njegovom smjeru dok se on približavao sigurnim, klasičnim kulerskim korakom kojim su hodali holivudski idoli pedesetih godina prošlog stoljeća, dok je njegova super sjajna kožna jakna proizvodila zvuk cviljenja koji proizvode najbolje i najsjajnije kožne jakne koje si ikad vidio. "Ima li mjesta za još jednog?" upitao je to osmijehvnuši se vjerojatno samom sebi. Barem je tako izgledalo. "Da, naravno," nakon kraće šutnje netko se usudio prozboriti. Dofurao je stolicu, okrenuo je za sto osamdeset stupnjeva, sjeo je na nju, naslonio se s obje ruke na njezin vrh i rekao je nešto u stilu: "Kako život, punoglavci?"
Nitko ništa nije rekao. Od osam ljudi za stolom, barem šest je zaboravilo kako se uopće zove tip u kojeg trenutno s morbidnom znatiželjom probijaju pogledom.
I dalje si zapanjeno buljio u njegovu jaknu. Pogledao te.
"Mo--Mogu li je . . . dotaknuti?" pitao si.
"Da, naravno. I ja bih napravio isto na tvom mjestu," odgovorio je.
Sporim pokretom si naslonio cijeli dlan na desni rukav njegove blještave crne kožne jakne. Još sporijim pokretom si prošao od vrha do dna. Jedino što si uspio izbaciti iz sebe bilo je:
"Jebote."
Dragon Quest Builders 2 — 2019. je u globalu bila dosta teška godina, ali igrati DQB2 je bio njezin najlakši dio. Ako ne volite ovu igru, ne možemo biti prijatelji. Žao mi je.
AI: The Somnium Files — Kotaro Uchikoshi.
Wattam — ako je kreator "Katamari Damacyja" (doslovno jedna od mojih najdražih igara ikad (TOP 15 (!))) Bog (što je), onda je Wattam 'Božja Igra'.
E, sad. Napravit ću iznimku iako sam rekao da neću raditi iznimke. Znači, da nije bilo Death Stranding-a, ove dvije igre bi podijelile ovogodišnji GOTY. Obje su starije igre.
SaGa: Scarlet Grace: Ambitions — :obraćam se Foggyju osobno: u jednom trenutku sam mislio da ćeš u 2019. započeti i izbaciti svoj vlastiti JRPG, a onda ćeš ga na kraju platinirati i time ćeš odigrati apsolutno sve JRPG-e dostupne u godini. Vrijeme je prolazilo, a nigdje nisam vidio niti slovička o najboljem JRPG-u i drugoj najboljoj igri godine. Ne zanimaju me ostali. Foggy, igra košta 183 kn na našem Storeu. Budala si ako je ne nabaviš. Lol Nikad nisi odigrao ovakav JRPG. Nitko ovdje nije, kunem vam se.
The Friends of Ringo Ishikawa — ovo je igra iz 2018., ali je ove godine izašla za Switch. Reći ću samo četiri stvari.
- Ovo je vjerojatno prvi put da čujete za igru. Nema na čemu.
- Imam tu čudnu karakteristiku da sve igre u jednom trenutku počnem uspoređivati s knjigama. Ovo je jedina igra ove godine koja ima teksturu odličnog literarnog komada. Molim vas. Molim vas. Nemojte da vas moram moliti.
- U igri postoji gumb kojim vaš lik u bilo kojem trenutku pali cigaretu.
- Ovo je jedina igra uopće u kojoj dan možete provesti sjedeći na klupici u parku čitajući "Braću Karamazove".
Death Stranding — mislim, napisao sam doslovno 12 000 riječi o ovoj "igri". Sve što ću sada reći je da nikad nisam odigrao dužu metaforu u formatu kojeg ista predstavlja. Možda nikad više nećemo vidjeti ovakvu igru. Nikad. GOTY
