Razumijem da sam zbog posla odsustvovao od gaming svijeta u zadnje 4 godine, pa posljednju godinu pokušavam nadoknaditi sve propušteno, ali kako sam ja mogao držati ovakvu igru ispod radara svo vrijeme, neoprostivo mi je.
Palim igru sa viškom vremena i nikakvim očekivanjima, i ostanem doslovno priljubljen uz ekran cijeli dan dok nisam došao do kraja.
Kakva zamisao, opcije odabira radnje, emocije koje ti igra nametne da se doslovno osjetiš kao da si tamo, empatije prema androidima, strašno.
Da ne spominjem najbolje facijalne animacije koje sam u životu vidio.
Od likova, Connor mi je imao najbolju priču, i kao lik mi je najbolje legao, prvenstveno jer sam išao na maksimalne prijateljske odnose sa detektivom, empatijom prema androidima i na kraju postajanje devianta, koji se eto ispostavilo kao loša opcija obzirom da je sve to i bio plan Cyberlifea, pa sam se i sam osjetio iskorištenim.
Kara mi je bila malo naporna na početku, i imao sam želju spasiti i nju i curicu, ali opcijom odabira, prilikom pokušaja bježanja u recycle centru, ubili su mi i nju i crnca i curicu. Da sam se barem žrtvovao za njih dvoje, mislio sam da će moći pobjeći. U drugom prelasku ću ih sigurno spasiti.
Sa Markusom sam pokušao imati što civilizovaniji pristup borbe sa ljudima, gledao sam sve rješavati mirnim putem, da bi na kraju svojim žrtvovanjem donekle i uspio nametnuti ljudima da i Androidi postoje u Svijetu, i da su živa bića, što je na kraju igre i sama predsjednica Amerike potvrdila i predložila.
Samo me zajebalo što je umjesto njega Connor nastupio, koji je svo vrijeme bio plan Cyber Lifea, tako da se nisu mnogo proslavili.
Sljedeći prelazak će definitivno biti malo agresivniji i hladnokrvniji prema ljudima, pa ćemo vidit kako će ispasti.
Sve u svemu, kad sve saberem i oduzmem, za mene jedna od Top 10 igara prošle generacije.
