krpa Kontroverzan kraj mi je ipak više legao nego što sam mislio da hoće (ne smetaju me baš otvoreni završetci), a ovaj je još sasvim logičan s obzirom na to da je serija u više navrata znala iznenaditi scenarističkim odlukama.
Znao sam da je kontroverzan kraj još kada sam kao klinac išao na net.hr i vidio da se pisalo o tome. Međutim, meni je kraj Sopranosa jedan od dražih koje sam vidio u serijama. Točno odgovara seriji, odlično je snimljen i vrlo pamtljiv. Na meni je ostavio popriličan utisak. Općenito mi je 6. sezona najdraža od svih jer je odlučila sve uložiti u lik Tonyja i njegovu psihu i karakter. Pogotovo mi se svidjelo i što je Bobby dobio svojih pet minuta slave – Sopranos Home Movies mi je među najdražim epizodama, pogotovo s onim krajem. Da ne govorim o korištenju Mobyja u jednoj od prvih epizoda sezone.
Međutim, zadnje epizode su nešto što rijetko koja serija uspijeva ostvariti.
Rijetko na način da sam se osjećao kao da se opraštam od likova moje svakodnevnice. Izvrsno napisani likovi u trenucima drame, horora i crne komedije kojima na naplatu dolazi način života. Melankolija scene u kojoj Paulie ostaje jedini sjediti ispred zgrade mi je urezana u pamćenje, kakva besmrtna scena.
Da ne govorim i zaokret u tonu serije kako dolazi zima u New York. Točno se osjeti da dolazi do velikih promjena. Za mene sezona koja je Sopranose zacementirala kao remekdjelo.
Nakon Sopranosa sam počeo s The Leftovers i na kraju sam prve sezone. Serija ima sjajne trenutke čak i u slabijim epizodama te tjera na gledanje skoro čitavo vrijeme. Problem je što je znala djelovat zbrzano i bez konteksta, no s vremenom se i to polako ispravlja. Puno očekujem od sljedeće dvije sezone.
Prva sezona mi je bila dovoljna da me kupi i motivira da nastavim dalje. Nakon druge sam shvatio koliko je prva sezona potrebna i dobro odrađena. Nakon treće, Leftoversi su postali sam vrh onoga što TV nudi.
Zero Kažu da bi uskoro moglo biti i novog infoa za drugu sezonu Tabooa, pa i to držim na oku.
Bio bi i red. 🙂
Nije serija koja me toliko primila, ali Hardyjev nastup i snažna glumačka postava su dovoljan razlog da se veselim novim epizodama. Tim više što su planirane svega tri sezone. Priča već ima početak i kraj, samo treba skupiti ekipu koja je poprilično zaposlena.
Pogledale su se dvije epizode Cinemaxova (od treće sezone HBO-ova) Warriora. Jonathan Tropper, čija je ideja bio i Banshee, složio je seriju o kineskom imigrantu koji dolazi u San Francisco krajem 19. stoljeća gdje se upetlja u aktivnosti lokalnih kineskih bandi na rubu rata u Kineskoj Četvrti. Serija je temeljena na zapisima Brucea Leeja što mi je osobno poprilično interesantno. Jako volim Banshee, no moram priznati da je ovo serija koja je u gotovo svakom aspektu bolja. Usudio bih se reći jedna od onih serija koja mnogima dođe na gledanje tek kada bude neslavno otkazana, dok bi uz bolji marketing imala popularnost serija visokog kalibra.
Za sve koji žele solidnu priču i karakterizaciju likova popraćenu najbolje koreografiranom borbom na malim (i većim!) ekranima, nemaju što tražiti dalje od Warriora. Za one koji su gledali Banshee, a još nisu naišli na Warrior, nemaju što čekati. Obavezna lektira.
Warrior je definicija riječi kul.
Zadnje što se u potpunosti pogledalo bila je mini-serija The Plot Against America, također na HBO-u. Interesantna ideja koja je došla u politički burno vrijeme SAD-a te promatra ideju što-bi-bilo da je Lindbergh bio Rooseveltov protukandidat i pobjednik izbora 1940. u kojima je iza populizma i neutralnosti skrivao antisemitizam.
Serija je nastala prema romanu Philipa Rotha iz 2004. godine, a na ekran ju je pretočio David Simon. Iako u prve dvije epizode ima praznog hoda s određenim pričama koje mi nisu najbolje sjele i za koje mislim da su, iako idejom solidne, mogle biti bolje prezentirane, ostatak serije je slow-burn napetosti, anksioznosti i paranoje koji drži oči širom otvorene iz epizode u epizodu.
