U zadnje 4 godine počeo sam pratiti serije puno više nego filmove. Do tada sam stvarno puno filmova pogledao, no serije su me nekako više privukle. Trebalo je uložiti u njih vrijeme, no ukoliko je serija uspjela ispričati svoju priču, nagrada je bila nevjerojatna. Povezivanje s likovima, praćenje istih iz godine u godinu dovodi do jednog emotivnog savršenstva i povezanosti do kraja svog trajanja. Stoga ako TVShow Time ne laže, odgledao sam/gledam 61 seriju. Inače nisam veliki ljubitelj superheroja, jednostavno nisu odgovarali mom ukusu. No Daredevil i Nolanova Batman trilogija mi stoje u samom vrhu 7. umjetnosti, s time da mi je The Dark Knight jedan od najdražih filmova. Jednostavno me oduševljava taj mračan pristup superherojima koji ih pokušava približiti običnom čovjeku.
Daredevil mi je bio možda najveće iznenađenje prošle godine. Izrazito snažan početak jednog hrabrog pogleda na superheroje s odlično tempiranom izmjenom drame i akcije. Sjajno postavljeni protagonist i antagonist uspjeli su me odmah uvući u svijet Hell's Kitchena, a tu je sigurno pomogla i Netflixova politika puštanja svih epizoda u javnost isti dan. Upravo iz tih razloga sam se jako veselio drugoj sezoni iako sam bio skeptičan mogu li ponoviti uspjeh prve. Ukratko, ne samo da su ponovno uspjeli, već su napravili jednu od najboljih cjelina koje sam gledao.
Druga sezona je jasno podijeljena u dva dijela. Prvi koji je više fokusiran na Franka Castlea te drugi koji je pokazao mistificiranu stranu Daredevilovog svijeta uvođenjem Elektre Natchios. Kao što smo spomenuli kolega Blade i ja, prve četiri epizode su možda i najsnažniji početak sezone u nekoj seriji. S Punisherom, kojeg je maestralno odglumio Jon Bernthal, se upoznajemo preko njegovih sukoba s Daredevilom u kojima također imamo suprotstavljanje dviju ideja pravde. Daredevil koji smatra da smrt nije pravda koja bi trebala zahvatiti kriminalce te Punisher koji upravo smrt vidi kao jedinu pravdu na svijetu. Odličnim postavljanjem problematike Daredevil je uspio prenijeti poruku gledatelju te ga natjerati na razmišljanje.
Drugi dio počinje pojavljivanjem Elektre, Mattove bivše djevojke koju glumi Elodie Yung. Osobno mislim da je to jedan od najboljih castinga ikada, Elodie kao da je rođena za ulogu Elektre. Kemija između Elektre i Matta, tj. Elodie i Charlieja podiže čitavu seriju na jednu novu razinu. Očekivao sam da će se tempo malo poremetiti, no na moje iznenađenje to nije bio slučaj. Sezona je nastavila izvrsnim tempom do samog kraja i ono najvažnije, bila je nepredvidiva do samog kraja, za razliku od prve sezone prilikom koje se moglo s vremenom zaključiti kako će završiti.
Dijalozi su za koplje bolji od prve sezone. Svaki dijalog ima smisla, pažljivo je smišljen i na gledatelju je samo da se prepusti užitku. Jon Bernthal i Elodie Yung kradu scene u kojima se nalaze. Akcijske scene su meni osobno uspjele skinuti s trona čak i Banshee. Svaka borba je savršeno koreografirana, no borba na kraju treće epizode je nešto neviđeno. Čitava sezona ostavlja dojam da je napisana kao knjiga, a svaka epizoda jedno poglavlje. Sve to vodi do savršeno zadovoljavajućeg kraja sezone i jedne nevjerojatne cjeline koju ću ovih dana ponoviti jer se ne mogu zasititi.
Nadam se da će treća sezona doći iduće godine u isto vrijeme jer ju apsolutno zaslužuje.
