Našao sam nešto vremena pa evo mene da se mrvicu raspišem. Naravno, ovo što ću pisati (za svaki slučaj napominjem) bit će prepuno SPOILERA za čitavu trilogiju. Kako prelazim ponovno trilogiju, ubacit ću i par slika da ne bude samo hrpetina teksta.
Odmah ću reći jednu stvar, za mene je
Destroy jedina opcija. Prešao sam i previše puta prva dva nastavka u iščekivanju trojke na koju sam se bacio odmah prvog dana. Unatoč ponekim nedostatcima na koje su mnogi upućivali, trojka mi je većinom svoga trajanja bila predivno iskustvo ispunjeno srcedrapajućim trenucima, ali i onima u kojima sam se stvarno osjećao kao vojnik kojeg se stvarno isplatilo vratiti iz ralja smrti.
Čitav
story arc na Tuchanki mi je jedan od najdražih u trilogiji jer je predivno postavljen konflikt dviju rasa te se pred Sheparda, odnosno igrača, stavlja mogućnost da promijeni povijest! Rannoch je pak imao odlično osmišljen zaplet u kojem nas BioWare tjera da puno više razmišljamo o etici umjetne inteligencije (
Does this unit have a soul?). Antagonizam Cerberusa odlično je poslužio kao prava suprotnost onome za što se Shepard zalagao kroz trilogiju. Da, Shepard je mogao imati određene odluke ili stavove koji su se čak poklapali s onima Illusive Mana, međutim, zaboravlja se da su te odluke više krojile sudbine određenih likova ili pak osobnost Sheparda, dok je njegova motivacija pa čak i način izvršenja njegova cilja često bio gotovo identičan u svim situacijama. Usudio bih se reći da se baš u trojci to i vidi, prvenstveno u dijalogu gdje smo nerijetko imali samo dvije opcije ponuđene koje bi ispale poprilično slične.
I sada dolazimo do kraja. Posljednji juriš prema svjetlosti koja bi značila potencijalni spas ne samo čovječanstva, već čitavog svemira i svega organskog. Onaj trenutak kada Shepard i Anderson gledaju na galaksiju kako se bori protiv gotovo nepobjedivog neprijatelja je za mene bio posljednji dobar trenutak u toj trilogiji. Pojava Starchilda kao
deus ex machine nije nužno bila loša stvar, no pristup BioWarea prema istome je bio potpuno nemasefektovski.
Neću govoriti puno o teoriji indoktrinacije jer smatram da je to jedna od mogućnosti za koju sam igrač treba odlučiti želi li vjerovati s obzirom da je BioWare poprilično očito odlučio odbaciti taj kraj kada su vidjeli u kakva su govna uplovili. Međutim, meni je osobno poprilično naivno prihvatiti Starchilda takvog kakav jesti uzimati njegove riječi zdravo za gotovo. Naime, Reaperi su poznati kao vanserijski manipulatori koji izvrču realnost kako bi percepciju pojedinca prilagodili svojim idealima i ciljevima. Sama činjenica da Shepard Starchilda percipira kao dijete oko čije smrti smatra sam sebe krivim je dovoljan pokazatelj da Shepard ne može slijepo vjerovati onome što čuje jer se podsvijesti njegova krivnja, a možda i sami Reaperi igraju s njim. Vrlo je važno to imati na umu kada se krene razmišljati o tom posljednjem odabiru.
Već smo u prvom nastavku tome svjedočili u vidu Sarena, za mene najboljeg antagonista u serijalu. Saren je bio duboko uvjeren da je spajanje s Reaperima jedini način da se organska vrsta izdigne iz svoje organske čelije i postane nešto više, kolektivna svijest, ali ipak unikatna. Ne kao Geth - potpuno sintetički - ne kao ljudi - potpuno organički - već hibrid koji bi iskoristio najbolje od obje strane. Ipak, Saren je bio potpuno zaluđen tom idejom da ni sam nije shvatio (sve do samog kraja, ovisno o igraču) da je zapravo svojevoljno prepustio kontrolu samoga sebe Reaperima. On se time pretvorio u alat kojim su upravljali Reaperi kako bi ostvaril i svoje ciljeve, svoje ambicije i svoje želje. Nestala je osobnost Sarena i zamjenila ga je zaluđenost Reaperovih ideja. Upravo zbog toga vidim
Synthesis kao krivi kraj, kraj u kojem sve postaje isto, bez unikatnosti jedinke zbog koje se Shepard borio, da održi ljudsko u ljudskoj rasi živim. Ovaj kraj ima još jedan problem, no o tome ću na kraju kada ću općenito kritizirati pisanje u ovom stadiju igre.
Illusive Man je bio interesantna pojava u dvojci. Kroz igru je teško bilo razlučiti pripada li dobroj ili lošoj strani. Zapravo je jedan od boljih BioWareovih likova jer poprima te doze sivila. BioWare nikada svoje radnje nije temeljio na toj sivoj zoni pripovijedanja. To nije loša stvar, njihova
tolkienovska borba dobra i zla je uvijek imala maestralno ispričan tok. Ipak, ponekad bi se uputili u to sivo područje karakterizacije. Nekada su pogodili, nekada ne. S Illusive Manom su u dvojci itekako pogodili. Njegovo težište nije bilo jasno do samog kraja igre. Cilj mu je opravdavao sva sredstva i nije mu bilo važno koga ili što će žrtvovati kako bi ostvario cilj. Njegov ultimativni cilj je bila moć, no isto tako i očuvanje ljudske vrste. Koliko god bio hladnokrvan, u drugom je nastavku htio spasiti svoju vrstu. Međutim na samom kraju, prilikom odabira uništenja Collectorove baze, prvi put vidimo pravo lice Illusive Mana. Vidimo čovjeka kojemu spas ljudske vrste jest na umu, no iznad toga postoji ta neutaživa žeđ za moći i vladanjem. Htio je Reaperovu tehnologiju jer je htio imati nešto što ostatak galaksije nema, htio se izdići iznad ostalih kako bi vladao. Shepard je suprotnost Illusive Mana kako god ga igrali. Može se složiti s određenim metodama, no ponovno, njegova motivacija je altruistička, želi pomoći galaksiji jer osjeća da je njegova dužnost spasiti što više života u svojoj drugoj prilici koju mu je dao Cerberus. Zbog toga mi
Control kraj potpuno odudara od Sheparda koji se kroz trilogiju bori za život, za mogućnost odluke. Bori se protiv toga da dođe vrsta i samo uništi jednu vrstu jer oni tvrde da tako treba biti. Zbog toga ne vidim Sheparda kao osobu koja bi htjela samog sebe postaviti kao određenog nadglednika koji usmjerava galaksiju u budućnost kakvu on smatra ispravnom i dobrom, a ne galaksija.
Sada dolazimo do posljednjeg kraja,
Destroy. Naime, Shepard je znao da Reapere gotovo ništa neće zaustaviti. Protheanci su bili višestruko naprednija vrsta pa nisu mogli zaustaviti svu silinu Reapera. Bilo je jasno da su Reaperi ovdje da izvrše svoju zadaću. Jedini način da se ciklus prekine je da ih se uništi, jednom i zauvijek. Od prvog nastavka je to bila opcija koja je bila prva na redu nakon pokušaja zaustavljanja njihovog dolaska. Antagoniziranje te odluke prilikom razgovora sa Starchildom govori koliko je Catalyst/Harbinger/balavac htio odvratiti Sheparda od te iste odluke, od odluke za koju se zalagao Shepardov moralni kompas - Anderson. Logično je da će netko u službi Reapera htjeti izbjeći njihovo uništenje. Postalo je jasno da Sheparda ne može ubiti apsolutno ništa, stoga je preostala jedna jedina opcija, igrati se s njegovim umom. Pokušati ga nagovoriti na odluku koju ne bi donio. To može ići sve do te teorije indoktrinacije, ali isto tako ne mora. Može biti posljednji, očajnički pokušaj Reapera da spriječe svoju smrt. Ovaj kraj je ono čemu je trilogija vodila - Shepard se bori protiv nečeg neviđenog, nečega što je poharalo galaksiju bezbroj puta. I sada, nakon Shepardovih herojskih avantura dogodilo se nemoguće, galaksija se ujedinila. Zaboravili su na svoje sitne borbe i ogromne ratove koji se sada čine neprimjetnima. Zaboravili su na predrasude, na razlike i potpuno se ujedinili. To je poruka koju je Mass Effect slao od prvog nastavka, ujedinjena zajednica može premostiti i najgore prepreke. To je taj
startekovski element u Mass Effectu koji govori o ujedinjenju zbog zajedničkog dobra.
Ovdje ću završiti svoje argumente oko preferencije samih krajeva te ću se okrenuti kritiziranju radnje tih posljednjih desetak minuta. Problemi su bili vidljivi već odlaskom Karpyshyna. Čudno je bilo stavljati glazuru na prefini kolač bez glavnog kuhara. Svađe u BioWareu nisu bile rijetkost prilikom razvoja trojke, dok pritisak EA-a nimalo nije pomogao. Ipak, odlazak Karphyshyna smatram najvećim razlogom neuspjeha same završnice. Ono što me najviše zasmetalo je bila sama motivacija Reapera. Njihova svrha je bila da unište organski život da ih sintetički ne bi ubio pa su zato zapravo sintetički Reaperi... Ubili organski život jer... Im ciklus to kaže i to tako mora biti? Da ga jebeš, Metal Gear Solid 2 sam puno lakše shvatio. Ne kažem nužno da bi sam kraj bio bolji ostankom Karphyshyna, no ideja koju je on imao za motivaciju Reapera je bila puno bolja. Tamna energija uništavala je svemir, galaksije, a Reaperi su napravljeni s jednom svrhom, uzimati visokorazvijene organske vrste kako bi radili svojevrsni "protuotrov" i time spašavali postojanje našeg svemira. Poprilično interesantna ideja kulminirala bi možda i najinteresantnijom odlukom u čitavom BioWareovom opusu: prepustiti Reaperima da odrade svoj posao time spašavajući postojanje ili se boriti do kraja, odbiti njihovu pomoć kako bi sami probali naći rješenje. Ako se dogodi kraj postojanja, barem će ga doživjeti slobodni. To bi pak uzrokovalo Reapere da zauvijek napuste galaksiju. U tome čak vidim interesantnu stvar, nepobjedivost Reapera ostaje netaknutom. I dalje ih nitko nije porazio već su odustali od svoje zadaće nakon što su vidjeli uzaludnost iste. Poprilično interesantan kraj, no označio bi vjerojatno kraj serijala zbog izuzetno različitih krajeva što EA-u sigurno nije na pameti.
Druga stvar koja me zasmetala je nevažnost izbora kroz trilogiju ili barem trojku. Svo skupljanje silne vojske, ujedinjenje svih rasa trebalo je imati posljedice na sam kraj,
vidljive posljedice kao što ih je imao
suicide mission. Onaj
slideshow kasnije nadodan ne računam, iako i on ne dočarava činjenicu da je Mass Effect igra odluka.
I na kraju, dok shvaćam
Destroy i
Control kraj,
Synthesis i
Refusal su mi potpuno nejasni.
Synthesis u potpunosti odudara od tona čitavog univerzuma. Mass Effect tim krajem prelazi iz
science fiction u
space magic. Jednostavno nigdje ne možemo vidjeti objašnjenje postupka. Kako dovraga će jedna zraka instalirati Reaperove dijelove u svaku organsku jedinku?! Preko Shepardovog DNA? Kako?! Najslabije objašnjen kraj koji mi se čini nabrzinu dodanim u potpunosti odskače od temelja čitavog univerzuma.
Refusal kraj je nadodan u
Extended Cutu i sadrži interesantan Shepardov monolog u stilu posljednjeg razgovora sa Sarenom u kojem možemo vidjeti onog starog Sheparda koji ima vatre u srcu da se bori do posljednjeg daha za svoju galaksiju. I to nas nagrađuje istrebljenjem čitave galaksije. Ovo je bio BioWareov prosti prst svima koji su prigovarali na kraj. Lijepo što su probali popraviti štetu koju su napravili, ali ovo im je bilo u potpunosti nepotrebno. Ako išta, ovime su dodatno potpalili vatru ljudima koji su bili žustro protiv originalnog kraja.
Već je dosta vremena prošlo od trojke i unatoč tome što stvarno ne podnosim taj kraj, Mass Effect mi ostaje jednom od najdražih trilogija koju i dan danas prelazim kada se zaželim dobre znanstvene fantastike. U svakom je slučaju serijal obilježio
gaming svojim nezaboravnim trenucima.
