Daj babo napisi kak je bilo jbt irud.
Prvo kad sam letio iz Dubaia za Afghan. preletio sam hiljade hektara goleti i pustinje, gdje sam se već bio zapitao: Gdje ja to Bože idem.
Kad sam sletio na airfield i onaj momenat kad sam izlazio iz aviona i čekao dole ispred autobus za dalje, dobio sam environmentalni šok jer sam iz svog zeleniša i ljepote kući sletio u golet i krš.
Sve planine oko mene, vojska, parajući zvuci mlaznih aviona... bilo je kao jedan čudan i neugodan san.
Još tad sam skontao da ću fizički najmanje izgoriti na ovom mjestu, dok će psihička borba sa samim sobom najviše igrati ulogu.
I zaista i jest tako.
Što se samog posla tiče, od 12 sati aktivnog (radim u Supply Support and Activity departmentu, i popisujem neke inventare, koje kasnije unosim u Excel, lol) posla imam oko 3-4 sata vremena, poslije me guzica zaboli gledajuci NFL ili WWE. Radim noćnu smjenu, tako da posla imam još manje.
Jedini problem predstavlja psihička skučenost od virtuelnog života i porodice, kao i nekih najosnovnijih stvari koje čovjeku trebaju, ali to je ta psihološka borba koju imam sa sobom, i s kojom se dobro nosim jer sam došao sa ciljem koji me vodi, i koji kanim ispuniti.
Što se napada na nas tiče, bude počesto granatiranja. Sreća naša pa imamo C-Ram sistem (imate snimke na Youtubeu kako funkcionira) koji nam daje dodatnu sigurnost, ali se i uzbuna upali prije nego što padne, tako da imamo kad zagristi pod i pokriti glavu.
Psihički te onaj zvuk uzbune ubije, posebno ako si vani, jer znaš da si nemoćan u tim situacijama. Sve što možeš je leći, pokriti uši zbog zvuka detonacije, otvoriti usta zbog izjednačavanja pritiska u organizmu i moliti se da će te zaobići.
Vojske ima iz cijelog kraja Svijeta. Upoznao sam pun qrac ljudi, ali me Amerikanci kao vojska najviše impresioniraju i moram reći da su jedni od najljubaznijih ljudi koje sam IKAD upoznao. Što se kulture i svih pozitivnih aduta tiče, još uvijek nisam naletio na bezobraznog vojnika. Da li bio stariji, mlađi, nebitno koji čin da ima, svi su ljubazni i jako ugodni za razgovor. Isto mogu reći i za Kanađane, Engleze i Poljake.
Kad se sve sabere i oduzme, ne mogu se požaliti. Za 4 mjeseca sam doživio neke stvari koje ću pričati za života, a i novac mi je jako lijepo legao.
Imam još 6 dana odmora, i opet natrag na 80 ak dana, ovaj put ću manje ostati jer sam sad prvi puta opucao 120 dana u komadu, tako da će sljedeća 2 perioda do odmora biti kraća.
Da smo živi i zdravi.
