@Shooter isprike, ja sam se malo izgubio u jednom RPG-u, Pathfinder Kingmaker, i uz faks sam skroz smetnuo s uma da sam obećao odgovoriti. ?
Sada kada sam krenuo pisati, malo razmišljam otkud bi uopće bilo dobro krenuti u raspravu. Nekako sam dojma da bi bilo dobro, kao i ti, riješiti tehničku stranu igre odmah u početku jer se o njoj može direktno pričati i tu, iako imaju itekako značajan udio, nekakve vlastite preferencije, ne igraju ogromnu ulogu kao što znaju kod narativnog aspekta igre ili njegovog gameplaya.
Ovako kada se gleda, igra je stvarno predivna, a za skoro 4 godine staru igru se nevjerojatno drži i čvrsto stojim iza riječi da je dan danas jedna od najljepših igara na tržištu. Pojavile su se, očekivano, ljepše igre, no nekako nisam naišao na igru koja je u toliko velikom paketu, u vidu otvorenog svijeta uspjela stvoriti toliko predivan svijet. Dobro, pretjerujem malo, Red Dead Redemption 2 ima stvarno nevjerojatan svijet, koji unatoč tome što mu nedostaje još malo raznolikosti (iz sasvim opravdanih razloga) The Witchera 3, je i dalje melem za oči. Uz njih mi još jedino na pamet pada Horizon: Zero Dawn kojeg još nisam imao prilike zaigrati, već samo pogledati malo gameplaya i vidjeti predivne slike u forumaškoj temi za screenove.
Odmah ću reći da postoji jedan segment u kojem se apsolutno slažem. Naime, neke teksture stvarno jesu mutne. Isti tren mi na pamet pada užad u lukama Novigrada ili u manjim brodogralištima na otočju Skellige. Ili pak neka hrana koja jednostavno je ispod prosjeka, stvarno se zna uhvatiti pokoji detalj koji upada u oči. S druge strane, postoje pak segmenti koji su fenomenalno odrađeni.
Detalji na licima ljudi (i bića općenito) kao što su ožiljci, trodnevna brada, oči pune života na koje se može osloniti da prenesu emociju čak i kada glas to ne može. Zatim su tu odjeća i oklopi na kojima možeš sam zaključiti od kakvog je materijala, možeš primijetiti je li iznošeno, je li novo, vidiš lance kako se povezuju na Geraltovom oklopu, odbljesak na zmazanom metalu običnog vojnika. O unutrašnjosti da ne pričam. I dalje tvrdim da je interijer u The Witcheru 3 još uvijek najbolji koji smo mogli vidjeti. Dovoljno je otići u onu malu knjižaru na uglu glavnog novigradskog trga u kojoj se može vidjeti sva ljepota tih detalja koji su čar igre.
Spominjem konstantno te detalje. Zašto? Vrlo jednostavan razlog – detaljno uređen svijet može uspješno nadoknaditi potencijalni nedostatak u kvaliteti tekstura. Ako prostor zrači životom, onda tekstura neke cigle jednostavno postaje zanemarujuća anomalija. U tome i leži ljepota ove igre, u tim detaljčićima koji pokazuju jednu vrlo važnu stvar. Igra će vizualno puno bolje ostariti ako ima dobar dizajn.
Borba je jedan od onih segmenata koji je mnogo ljudi kritiziralo. Dok ih u jednu ruku shvaćam, ovo nije Dark Souls, ovo je u suštini vrlo jednostavan sistem, isto tako ne znam kako je ljudima bio dosadan. Kombinacija mača i korištenja Geraltovih znakova uvijek mi je davala dovoljno slobode da izvodim čudesa po bojištu. U jednom trenutku zapalim tri bandita, samo da bi pravovremeno kontrirao napad četvrtog bandita, sasjekao ga u dva poteza pritom vješto izbjegavajući napad petog, kojeg potom pomoću Aarda gurnem niz liticu. Sve to popraćeno je predivnim efektima i nabrijavajućom slavenskom glazbom koja, za mene osobno, uzdiže atmosferu u sam vrh gaminga. Borba nije nevjerojatna, ali ne mogu reći da je loša, samo se očekivalo više, pogotovo u borbama protiv čudovišta.
Dok ovdje vidim da i dijelimo određena mišljenja, no isto tako primjećujem i razlike, sada dolazimo do dijela gdje se stvarno razilazimo i čini smo imali drukčiji doživljaj odigranog. Krenuo bih, ponovno kao i ti, od dijaloga i glasovne glume koja ih prati. Za mene glasovna gluma u niti jednom trenutku nije bila slaba. Bilo je izvanrednih izvedbi – od kojih bih izdvojio Geralta, no o tome ću kasnije – ali je isto tako bilo i slabijih, no i dalje iznadprosječnih. U tome puno pomaže razliak u naglascima kod ljudi. Taj keltski naglasak gusara ih je auditivno vrlo uspješno izdvojio od siromašnih seljaka Velena. Isto tako, od svih njih se izdvaja bogati svećenički šljam Novigrada sa svojim uštogljenim govorom. To su nijanse koje, uz fluidno izvođenje, glasovnu glumu izdižu iznad velike većine igara svoga žanra te stavlja vrlo visoko i u samoj industriji.
Sami dijalozi pak su mi jedan od najdražih dijelova igre. Isprepleteni lukavim šalama, no isto tako u emocionalnim trenucima podosta prirodni. Rekao sam da ću se dotaknuti Geralta i tu je trenutak kada moram spomenuti da mi se toliko svidio njegov humor i činjenica da su uspjeli njegov sarkazama prikazati vrlo prirodno. On je mutant kojem je pomalo već pun kufer ljudi i želi živjeti na miru, ali mora naći Ciri, a kako bi ju našao mora raditi za koga god stigne. I upravo u toj glasovnoj glumi dolazi do izražaja njegov odnos s ostalim likovima.
Uzmimo za primjer Dandeliona. Prijatelj mu je, no u glasu osjetiš kako ga više ne može podnijeti jer stalno stvara nevolje. Kada priča s Triss se osjeti kako mu se budi mlađa strana, dok se Zoltanu zna požaliti oko sranja koja su ga zadesila u životu. I onda dolazimo do Yennefer. Iskreno, ne mogu se sjetiti kada je neki lik toliko prirodno sjeo u skupinu likova koji prate Geralta kroz čitavu trilogiju. Imao sam osjećaj kao da ju Geralt stvarno zna.
Što me dovodi do tvojeg spominjanja toga kako stalno zanovijeta i o nedostatku reakcije prilikom njihovih interakcija. Neću biti jedan od onih koji kaže da moraš pročitati knjige da bi u potpunosti shvatio jer smatram da je dovoljno uzeti jednu stvar u obzir. Geralt je predefinirani lik. Njegov karakter je već formiran, a tim više u trećem dijelu kada mu se vratilo sjećanje. Mi možemo utjecati na neke veće odluke te možemo utjecati na nijanse u njegovom odgovoru, ali način na koji on razmišlja o likovima jednostavno je konstantan jer je on već stvoreni lik, on nije prazna karta kao što je Courier u New Vegasu ili Shepard u Mass Effectu. Zato se prema Dijkstri često ponaša kao šupak i zato je slab na Yennefer, jer je s njom odgojio Ciri i s njom je godinama već. To sam vidio kao sasvim prirodnu reakciju Geralta.
Spomenuo sam već sto puta, a spomenut ću i opet jer si ti isto nahvalio – Hearts of Stone je jedna od najbolje napisanih priča u gamingu. Savršenog trajanja s malim brojem likova koji su toliko dobro napisani da su u potpunosti dovoljni da popune radnju. To je sve.
I za kraj bih se dotaknuo tih famoznih questova na koje se na kraju uvijek svede priča. Postoji jedna pomalo tužna činjenica. Svaki zadatak u svakoj igri – prije, sada i u budućnosti – temelji se na istom sistemu: otići od točke A i izvršiti zadatak odlaskom do točke B. To se neće promijeniti, to je temelj svega. Ono što se može napraviti je dodati hrpetinu slojeva na taj vrlo jednostavan temelj. Na developeru i piscima je da od temelja naprave dvorac, a ne ljetnikovac. Upravo je to ono što sam primijetio u The Witcheru 3 što ga stavlja stepenicu iznad ostalih RPG-ova.
U ovome trenutku bih upozorio, kako nema još prikladne oznake, da ću spominjati i spoilere za dva sidequesta. Svaki put kada sam igrao igru mi je u oko upao jedan sidequest. Riječ je o Possessionu, sidequestu u kojemu Cerys pomažemo maknuti kletvu s Udalryka, jednog od skeliških vojvoda. Ako gledamo prema formuli spomenutoj za A i B točke, to je točno to. Tipični RPG quest. No što ga izdvaja od ostalih? Prvo, pojavljuje se jedinstveni neprijatelj – Hym – koji se ne pojavljuje nigdje drugdje u igri. I kada kažem da se ne pojavljuje, ne koristi resurse drugih neprijatelja, ne koristi ponašanja, nema čak ni borbu ako ne želiš jer služi kao potencijalno čisti posao za nekoga kao što je Geralt. Nudi dvije različite mogućnosti koje su pomalo apsurdne, ali predivno izvedene. Čak se i Geralt boji ovog čudovišta i onda se nađe u nevjerojatnoj situaciji, da mora baciti bebu u peć i vjerovati Cerys. I da, reći će neki da je predvidljivo da Geralt neće ubiti bebu čak i da ju baci, no taj pritisak, to iznenađenje i taj osjećaj nelagode dok tajmer za odluku curi brže nego ikada prije dovoljni su da od tog tipičnog A -> B questa naprave nešto izuzetno pamtljivo.
Zašto je to tako posebno? Jer ima više takvih questova, takvih da su u potpunosti jedinstveni i zbog toga pamtljivi. Još je jedan primjer Where the Cat and Wolf Play s Geraltovim kolegom Gaetanom. Toliko jednostavan quest kada se razmisli, a opet, uz dovoljno dobro napisanu moralnu dilemu postaje stvarno pamtljiv. I upravo to je ono o čemu pričam kada kažem da su revolucionalizirali žanr. Uspjeli su od nečega što je prije služilo kao sakupljanje dodatnih materijala da si kupiš novi mač, napraviti manje avanture u sklopu jedne ogromne. Upravo zbog tog avanturističkog osjećaja koji ostaje nakon prelaska The Witchera 3 je on iskočio i pretvorio se u remekdjelo od igre.
I zatim postoje još contractsi i potraga za oklopima koji su više u standardnom stilu kakvih je pun RPG žanr. Ipak, svaki contract ima svoju pozadinsku pričicu i ispunjen je zasebnim dijalozima, interakcijama i nekada također moralnim dilemama, dok su lovovi na oklope popraćeni nekom zahtjevnijom borbom.
Pokušao sam čim sažetije opisati veliki broj stvari koji me dojmio u igri. Naravno, to nisu svi, mogao bih pisati čitave eseje, no smatram da je ovo sasvim dovoljno da pokaže moje stajalište i razmišljanje o igri.
