Meni je HOS jedna od najboljih prica ikad ispricana u gamingu i definitivno najbolja u W3.
Ja bih zapravo rekao da je Blood and Wine bolji. Mislim, kad kažem bolji, to ne umanjuje ništa koliko je HoS a i glavni W3 fenomenalno napravljen, ali nekako imam dojam da je intimniji HoS ostao ljudima kao bolji u pamćenju jer je kraći i intenzivniji (šokantniji?) od većeg, šireg BaW. U osnovi HoS se fokusira na jednu jako lijepo složenu priču, ali BaW se bavi jednim konceptom koji se razradi kroz više neposredno povezanih priča (da sad ne spojlam ljudima koji nisu odigrali) i mislim da bi se to ipak trebalo više cijeniti. I ima par momenata u BaW koji su me jako fino iznenadili za razliku od HoS-a gdje sam očekivao neke stvari (jer, ipak, HoS je i posveta nekim pričama i šprancama na kraju krajeva), uživao u njima, ali ipak očekivao.
Jako je teško govoriti o bilo čemu u Witcheru 3 kao lošijem od nečega, sve je to za jako sitne nijanse.
U Blood and Wineu sam guštao tih 30 sati koliko je trajao. Drukčija atmosfera, ležerniji pristup sporednim questovima, ali opet mračan glavni quest bili su itekako dovoljni da me zadrže. Uz to još i bajkoviti Toussaint koji mi je trenutno među najljepšim lokacijama u gamingu. Međutim, Hearts of Stone je imao priču kakvu nisam do sada iskusio u Witcheru, a možda i općenito.
Naime, CDPR je oduvijek znao napisati dobar lov na čudovišta. Taj lov bi trajao sat vremena i gotov quest. Ali Hearts of Stone je lov od 15 sati. Čitavo vrijeme je jasan konačan cilj, no kontekst koji se postepeno gradi je maestralno napisan. Olgierd i Gaunter O'Dimm su među najbolje napisanim likovima u trilogiji, možda čak i u čitavom Witcher svemiru. Upravo tu mi je glavna prednost nad Blood and Wineom. Dok je razgovor Geralta i Gauntera ili Geralta i Olgierda mogao uvući igrača u prostor u kojem posotji samo taj dijalog, ništa drugo, Blood and Wine nije to uspio. Rekao bih da je Regis izuzetak, no svi ostali dijalozi su... Kvalitetni, dobri, no ne na toj razini. Ipak, iskupljuje se u grupnim dijalozima gdje se dobiva dojam da je riječ o romanu, a ne o igri, po načinu raspravljanja o događajima u svojem krajoliku i sl.
Sama radnja Hearts of Stonea vuče inspiraciju iz interesantnog miksa. Malo književnosti, malo mitologije, malo originalnih komadića. Sve skupa čini jednu nezaboravnu cjelinu. U to se još mora uklopiti najbolji negativac u trećem Witcheru, najmisteriozniji i zapravo najopasniji od svih. Baš ta opasnost dodaje dodatan element tjeskobe, element da se Geralt po prvi put susreće s nečime što ni sam ne zna može li pobijediti. I sve dovodi do genijalno režirane završnice, vrhunac radnje popraćen pamtljivim krajem, nešto što je nedostajalo trojci i priči s Wild Huntom i Eredinom.
Evo i interesantan video na tu temu. Gledajte samo ako ste prešli DLC. https://www.youtube.com/watch?v=pQHsmiFJqJc
Na kraju, atmosfera. Ležernija atmosfera je bila dobrodošla, definitivno nakon No Man's Landa. Međutim, jeziva, gotovo horor atmosfera Hearts of Stonea je nešto što mi uzrokuje trnce na sam spomen. Sve popraćeno jecajima violine koji dodatnu naglašavaju sivilo čitave situacije, nadnaravnost borbe u kojoj se Geralt nalazi.
Po meni je Hearts of Stone jedna od najbolje ispričanih priča u gamingu i prekretnica u pripovijedanju, prekretnica zbog koje će se RPG devovi morati vraški potruditi u budućnosti.
