I dalje se gledaju filmovi svakodnevno.
The Godfather: Part III (1990) - 6/10
Ni do koljena prvom i drugom dijelu, ali može se pogledati. Sadržajno jednostavno nije prezanimljiv kad se uzme u obzir koliko su prethodnici kvalitetni u svim aspektima.
Profile (2018) - 7/10
Jedan od onih laptop screen filmova kao što su Searching ili Unfriended, žanrovski sličniji ovom prvom sa svojom pričom o infiltraciji u terorističke redove. Film ponekad djeluje naivan, ali nikad nije dosadan. Vrijedi baciti oko ako volite ovaj tip filma.
Dredd (2012) - 6/10
Očekivao čestu i brutalnu akciju, dobio sam film s potencijalom koji nije iskorišten. Korektan je u smislu da ne forsira djetinjaste one linere ili sentimentalnost, ali čovjek više očekuje od koncepta kojeg je prvi Raid izvrsno upotrijebio.
House of Games (1987) - 8/10
Debitantski film američkog redatelja Davida Mameta. Podsjetio me na argentinski Nine Queens po radnji koja se vrti oko prevaranata i obilježena je nepredvidljivim obratima.
Ghost Dog: The Way of the Samurai (1999) - 7/10
Zanimljiv hitman film u kojem naslovnog ubojicu tumači uvijek uvjerljivi Forest Whitaker. Razlikuje se od sličnih filmova po samurajskom kodeksu kojeg protagonist gotovo religiozno proučava. No volio bih da je malo kraći jer je ležeran tempo malo naštetio ovoj kompaktnoj priči rastegnutoj na skoro puna dva sata.
Brick (2005) - 4/10
Najbolja stvar u vezi ovog filma je što je netipičan i čak donekle originalan. Spaja storytelling starih film noira sa settingom moderne srednje škole. Nažalost, jako puno toga mi ovdje nije leglo. Glavni nedostaci su pretenciozan, totalno nekompatibilan dijalog koji nije ni blizu realnom razgovoru i sami likovi koji izigravaju stereotipe iz film noira dok ne idu na nastavu. Što je praktički čitav film. Razumijem što se ciljalo postići, ali po meni ovaj spoj ne funkcionira.
The Big Heat (1988) - 7/10
Hongkonški akcijski triler nastao u razdoblju kada je Woo žario i palio scenom, što je vrlo očito i po ovom uratku koji prati sva pravila heroic bloodshed filmova. Nije nešto preposeban nažalost, ali uspijeva zabaviti.
The Sea and Poison (1986) - 8/10
Vrko kvalitetna japanska bolnička WWII drama o doktorima koji su provodili eksperimente nad živim zarobljenicima. Težak film sa par sjajnih scena operacija koje drže svu pažnju.
Natural Born Killers (1994) - 2/10
Ova satira o paru ubojica i medijima koji ih prate i uzdižu je jedan od lošijih filmova koje sam (ikad) pogledao. Užas po skoro svim kategorijama, osim možda montaži jer je taj dio ekipe išao all out sa music video idejom.
Sleepers (1996) - 6/10
Korektan film, dosta solidno režiran no ne baš uvjerljiv s pričom u cjelini.
Spellbound (1999) - 8/10
Jako dobra japanska drama smještena u svijet financija i medija te karakteristična po jakim elementima trilera paranoje. Finale je vrhunsko i možda čak najdraži dio filma.
Mean Streets (1973) - 7/10
Jedan od Scorseseovih ranijih filmova. Dokaz da se iza kamere krije talent kakvog se ne viđa često, i to već u tako ranom stadiju karijere. Film kao film mi je dobar, mada ni blizu redateljevim kasnijim uratcima.
Luminous Moss (1992) - 7/10
Neobična japanska drama s horor elementima. Redatelj je Kei Kumai, zaslužan za gore spomenuti The Sea and Poison pa sam dosta očekivao. Nije mi onoliko zanimljiv bio, no nije ni za baciti.
To Live and Die in L.A. (1985) - 8/10
Ovaj američki neo-noir Williama Friedkina je baš ono pravi 80's film po svemu. Od vrlo ugodnog synthpop soundtracka do odlične retro atmosfere i frajerskih likova, skoro sve je pogođeno po guštu za one koji vole žanrovske filmove iz tog razdoblja. Nekoliko neočekivanih preokreta, karizmatična gluma i jedna odlična jurnjava zacementirali su mi ovaj triler kao izuzetno kvalitetan uradak kojeg neću tako lako zaboraviti.
The Taking of Pelham One Two Three (1974) - 7/10
Zabavan triler koji optimalno iskorištava svih 100 minuta koliko traje.
