(Inače ovakve stvari pišem više za sebe i rijetko ih dijelim, ali evo, ipak, u susret oskarima, dvije moje recenzije ODLIČNIH filmskih ostvarenja, u stilu pokojnog Rogera Eberta, naravno (prva je napisana već odavno, druga maloprije))
The Favourite
Kao da sam bacio sjekiru s minimalno 2727 metara, a sjekira se zabila posred panja usred ničega. Eto tako sam pogodio termin kad ću pogledati The Favourite. Sam. U popodnevnom terminu (15). Ja nasred sredine ne toliko velike kino dvorane, a samo dva reda poviše tek tri starije gospođe. Četiri je, dakle, konačni broj ljudi koji su pogledali ovaj film danas u terminu od 15 u dvorani u kojoj sam se i sam nalazio.
Tri starije gospođe poviše mene nisu Olivia Colman, Emma Stone i Rachel Weisz (ma koliko god ja puta sanjao ovu zadnje navedenu i ma koliko god puta ću je sanjati nakon današnjeg dana i ma koliko god ja želio da je jedna od tri gospođe koje su sjedile dva reda poviše mene bila ona). Jedna od te tri starije gospođe koje jesu sjedile dva reda poviše mene se zato na svaku malo smješniju scenu (bilo ih je nekoliko, prilično inteligentne fore/scene, kažem vam; inteligenciju joj, dakle, ne uzimam, dapače) zakašljala u mjeri da bih svaki put morao okrenuti glavu i vidjeti u kolikoj je mjeri zapravo u redu. Sve tri starije gospođe koje su sjedile dva reda poviše mene u ne toliko velikoj kino dvorani u kojoj se prikazivao The Favourite Yorgosa Lanthimosa su - izašle žive; i vjerujem, zadovoljene. Ja znam da ja jesam. Barem pet puta sam imao Cheshire Cat Grin, a barem deset puta sam u sebi pomislio: “Jebote, ovo je odlično.”
Nakon redom odličnih (“Dogtooth”, “The Lobster”, “The Killing of a Sacred Deer”) filmova, za neke pretenciozni, za neke (mene) genijalni grčki redatelj (tanka je linija, stvarno) -- Yorgos Lanthimos svoju novu bodljikavu, tragikomičnu period dramu je smjestio u Englesku 18. stoljeća. I čovječe, kakva bodljikava, tragikomična period drama smještena u Engleskoj 18. stoljeća.
The Favourite, s kreativnim odmacima, priča ne toliko vjernu priču o kraljici Anne, jednoj od manje razvikanih kraljica Velike Britanije, koja je vladala u vrijeme njihovog rata s Francuskom. Kraljicu Anne glumi Olivia Colman u nevjerojatnoj izvedbi. (Draga Akademijo, Olivia Colman ili Yalitza Aparicio. Dogovorite se. Meni je svejedno.)
Kraljica Anne je najusamljenija i najdepresivnija osoba na cijelom dvoru (živi sa 17 zečeva, kao spomen svake neuspjele trudnoće), prilično je osjetljive kože, pretila, općenito lošeg zdravlja, i ima mahnitu potrebu za luksuzna jela i deserte. Kraljica Anne na dvoru živi i sa svojom vjernom prijateljicom, zapravo ljubavnicom - Sarah Churchill (najprofinjenija i najepskija - Rachel Weisz). Lady Sarah zapravo vodi naciju. Ona je glavna žena Velike Britanije, dok se kraljica Anne samo zavarava. Ali Sarah je tu za kraljicu Anne svaki put kad joj je potrebna masaža nogu (stalno), a tu je i za sve ostale potrebe bilo kakve prirode. I tako savršeno nesavršeno funkcioniraju. Taj ionako već neizbalansirani odnos između kraljice Anne i lady Sarah se dodatno pogoršava proračunatim dolaskom na dvor bivše aristokratkinje (sada prekrivene blatom) - Abigail Masham (Emma Stone, jedna od boljih uloga, bolesno dobra glumica). Ona prihvaća početnu ulogu sluškinje, ali isto tako rovari svoj put do stare slave ne gledajući pritom na načine.
I tako počinje odlično izrežirani, odlične glazbene podloge, fantastičnog scenarija i dijaloga (dijalog je toliko oštar da može poslužiti kao oružje), intrigama obložen - Mean Girls s najvećim ulozima.
Iako često satiričan, The Favourite grebe i kompleksnost patrijarhata, a često podsjeća i na All About Eve i The Handmaiden. Upotreba širokokutne fotografije da bi se bolje dočarao ansambl glumaca u divovskim prostorijama i u obliku hijerarhijske ljestvice je . . . DA. Je.
Najkonvencionalniji, najnormalniji i . . . najbolji (?) film Yorgosa Lanthimosa. The Favourite je i kontemporarna moderna apsurdnost obučena u najfiniju staromodnu odjeću.
****/****
Shoplifters
U 2019. sam u kinu pogledao već (ili tek?) devet filmova. Od tih devet filmova, pet ih ima minimalno jednu nominaciju za ovogodišnjeg Oscara. Naravno da sam u kinu planirao pogledati i Shoplifters Hirokazu Kore-ede (svoj prvi Kore-edin film), ali netko od glavešina je odlučio da će se taj film u splitskim kinima prikazivati samo jedan dan. Jedan. Jedini. Termin. Onda kad ću već biti u kinu, ali ću gledati drugi film, briljantni - The Favourite.
Stoga sam morao napraviti sve što je u mojoj moći da film pogledam bilo kojim drugim alternativnim putem, i da to napravim što prije, naravno. Nisam to napravio tako brzo. Čak sam i zaboravio na film na neko vrijeme. A onda me proboo (nikada nećete znati koliko mi se sviđa riječ proboo u hrvatskom jeziku) maloprije i napokon sam ga pogledao. Na svom ne baš velikom, ali kristalno bistrom -- Retina 13.3” MBA zaslonu. Ne znam što bi točno mislio gospodin Kore-eda o mom (alternativnom) podhvatu, ali mogu vam reći samo jednu stvar.
Bio sam unutra. Sto posto.
Shoplifters je definicija nedjeljnog filma -- onog filma koji će vas ako mu priđete raširenih ruku i raširenih zjenica, uzeti pod svoje, zagrliti će vas jako i na uho će vam šapnuti nekoliko rečenica zbog kojih ćete htjeti zaplakati. Možda ćete zaplakati, a možda ćete se samo zamisliti. U oba slučaja Kore-eda i Shoplifters pobjeđuju.
Shoplifters je osvajač Zlatne Palme u Cannesu.
Shoplifters je profinjena priča o neprofinjenom kolektivu. Ona je i potresna priča o budućnosti ispunjenoj masnicama, nedostatku minimalnih uvjeta za normalan život, izgubljenosti.
Shoplifters je mala, neuredna kuća u siromašnom dijelu Tokija ispunjena gomilom stolica koja je, pak, nakrcana gomilom odjeće koja najčešće konfekcijskim brojem ne pristaje nikome. Život aktera iz filma ide dan za danom. Njihova budućnost nije definirana. Njihova svijetla budućnost . . . nije na dohvat ruke.
Shoplifters počinje tako što nas upoznaje sa svoja prva dva lika na ekranu. Maleni dječak i stariji čovjek (pretpostavljate da se radi o ocu i sinu) se nalaze u dućanu. Očigledno je kako se spremaju na krađu. Također izgledaju kao da im to nije prvi put, koriste se znakovima i može se reći da su uhodani. Jedan dan, na povratku iz iste takve krađe, susreću jednu odbačenu, od roditelja očigledno nepriznatu djevojčicu. I što naprave? Jednostavno je povedu sa sobom.
Nikad ne znaš sa stopostotnom sigurnošću tko je tko, tko je čiji, a ni zašto sve to. Kore-eda je većinu misterije i pitanja razbacao po zraku, i uopće ne brza da ih odgovori. Moramo čekati.
U malenoj kući siromašnog dijela Tokija u kojoj živi “pleme” čiji svakodnevni život pratimo postoje figure koje bi trebale predstavljati obiteljske figure. Tako je tu jedna starija baka čiju penziju svi željno iščekuju, a ona bi trebala biti i majka od žene (barem misliš da je sve tako jednostavno) gospodina koji krade po dućanima sa malim dječakom koji je njihov sin (barem misliš da se radi o njihovom sinu), a tu je i sestra malenog dječaka (barem misliš da je to sestra malenog dječaka, možda je i sestra od majke malenog dječaka). A sada je tu i malena odbačena curica koju su skupili “na ulici”. Ona je definitivno žrtva nasilja svojih roditelja što nam zorno pokazuju oznake ozljeda na ruci i njezino mokrenje u krevet.
Na početku, “pleme” nije baš sigurno koliko je pametno udomiti još jedna gladna usta, a i “radi se o otmici,” jednom prilikom je rekla figura koja predstavlja majku i ženu muškarca koji je “glava”. Ali s vremenom je prihvate. Ipak je nitko neće tražiti. Odbačena je. Šišaju je, mijenjaju joj ime i uče je krađi. Ona postaje jedna od njih. Zapravo, jedini likovi do kojih vam je stalo sto posto, su likovi tih malih glumaca. Suosjećate s njima.
Ako me pitate kakav je zapravo film Shoplifters, između ostalih ukrasnih pridjeva, svakako bih se poslužio i riječju cool. Da, znam. Nitko na internetu nije opisao Shoplifters s riječju cool. “Uostalom, govoriš nam kako je spora, pomalo i otužna japanska drama o kolektivu sitnih kradljivaca iz Tokija u trajanju od dva sata cool? Jesi li ti lud?” Da, ovaj film je cool. Cool je zbog najslađih i najbolje odabranih maloljetnih glumaca na ekranu nekog filma u zadnjih nekoliko godina (Kairi Jyo i Miyu Sasaki). Cool je i zbog Kore-ede koji cijeli film gradi na svoj način, po svojim pravilima, da bi tek na kraju skroz promijenio ritam, prebacio se u krimić/triler, ubrzao nam puls i rastužio nas maksimalno. Već sad (u prvom njegovom filmu kojeg sam pogledao), Kore-eda je dokazao da je genijalan redatelj.
Kore-eda je snimio film o odbačenim, siromaštvom i neimaštinom uplašenim ljudima iskrivljenih vrijednosti i uputio jednu od najsuptilnijih kritika društvu u obliku kinematografije.
Shoplifters je film na kojeg ćete naletjeti jedne subote na našoj državnoj televiziji u onom najkasnonoćnijem terminu (tkz. ART terminu) oko tri ujutro; biti će to prvi put da gledate film (jer ovu preporuku ćete vjerojatno zanemariti), i na trenutak . . . pomisliti ćete kako ste jedino vi pogledali taj film. Biti ćete sami sa sobom. Biti će vam drago.
Ne mogu ga dovoljno preporučiti, ali isto tako preporučam i da pričekate deset godina, pa ga onda pogledajte. U tri ujutro, naravno. Sami.
****/****
