Roma
Prvi film Alfonsa Cuarona nakon epskog (ne napadajte me, u svemiru je – epski je, a dobio je i 7 oskara (SEDAM (!)); ne ozbiljno, Gravity mi je bio dobar, ne toliko dobar, ali pokušavam stvoriti poantu ovdje) Gravityja iz 2013. je ništa manje epska drama na španjolskom jeziku.
Da, ova epska drama u trajanju od dva sata i petnaest minuta (briljantno, posvećeno i inspirativno snimljena u crno bijeloj boji) počinje podužim bliskim prizorom pranja prilaza jedne kuće. U pozadini čujemo zvuk četke koja prelazi preko finih pločica dok voda dopire u kadar i stvara sapunjavu lokvu vode. U odrazu vode Cuaron nam prikazuje avion. Avion para nebo iznad Mexico Cityja sedamdesetih godina. Žena koja pere kućni prilaz zove se Cleo. Cleo je kućna pomoćnica, dadilja, čistačica (zapravo puno više od svega navedenog, ali uvijek nedovoljno da obitelj koju služi na nju gleda direktno kao na svog člana) jedne imućnije (ne potpuno stabilne) obitelji u predgrađu Mexico Cityja (Roma).
Alfonso Cuaron je za "samo" 15 milijuna dolara snimio svoj najosobniji, i vrlo vjerojatno – najbolji film; film u kojem je zaslužan za snimanje, fotografiju (ovaj put bez vjernog druga Lubezkija, ali ni ne osjeti se, jer Cuaron je očito i previše naučio iz te dugogodišnje suradnje) i scenarij. Roma je film koji se najčešće odvija poput naljepljivanja najljepših slika sjećanja u jedan bitan i osoban album. Nedvojbeno se radi o filmu koji je samom Cuaronu važniji nego nama -- prosječnim gledateljima, ali čak i da ne znate tu informaciju, kako je Roma svojevrsna posveta ženama (konkretno dadilji koja ga je čuvala, a koju u filmu briljantno glumi otkriće godine - Yalitza Aparicio) iz Cuaronovog života koje su ga odgojile i oformile kao čovjeka, svejedno bi uživali u priči i poruci Rome. Čak i kao distancirani promatrač, nemoguće je ostati ravnodušan na način na koji je Roma ispričana.
Roma je kroz socijalni kontekst najljudskije ispričana priča na filmu ove godine. Tužna je, prekrasna je, realna je.
Alfonso Cuaron je genijalac. Količina umjetnosti i poetike u svakoj sceni ovog filma je zastrašujuća. Film je prekrasan; jedan od najljepših koje sam ikad gledao. Alfonso Cuaron je i rođen sa kamerom u ruci, jer nemoguće je na drugi način opisati njegov rad kamerom u ovom filmu. Za Romu nije snimljena nikakva glazbena pozadina, ali fantastični (često zgužvani, živi i kaotični) dizajn zvuka je odlična zamjena; razlog zbog kojeg izostanak glazbe nitko neće ni primijetiti.
Ne mogu reći tko više voli duge scene bez rezova, Hideo Kojima ili Alfonso Cuaron? Postoji jedna scena od možda dvije minute kad Cuaron stoji na mjestu i prati Cleovu kretnju po kući. Pokreti kamere su dugi, kreću se sporo i u jednom momentu rade puni krug. Kamera horizontalno pluta cijelo vrijeme, ali zapravo stoji na jednom mjestu. Za scenu u oceanu uopće nemam pojma kako je snimljena. Roma je film zbog kojeg poželiš snimiti film.
Znam, ili barem mislim da znam kako je Roma snimljena. Kao posveta kinematografiji od genijalnog kinematografa koji putem filma kao medija, radi posvetu određenom (bitnom) periodu svog života.
(Ovo ipak nije moj najdraži Cuaronov film, jer sam i dalje dovoljno mlad da mi je priča od Y Tu Mama Tambien bliskija i draža, ali sam siguran da je ovo film godine i najbolji film Alfonsa Cuarona.)
Remek-djelo.
★★★★ (od ★★★★)
