Burning (Beoning)
2018
(ovo je najbolji poster za neki film u 2018.-oj; ne priznajem druga mišljenja)
Lee Chang-dong i Haruki Murakami ulaze u jazz bar. Sjedaju za šank. Naručuju piće. Na šanku stoji mačka. Ili ne stoji?
Ako samo na trenutak zanemarite da ovo piše netko tko obožava gospodina Leeja i gospodina Murakamija (znam da nećete), prihvatiti ćete činjenicu da je Burning najbolji film koji možete pogledati ove godine. Film je bio predodređen da bude kvalitetan jer je imao najbolju podlogu i najbolje izvore da ostvari zamišljeno. Nekoliko je konkretnih razloga zašto je Burning najbolje filmsko ostvarenje u ovoj godini. Neću ih krenuti nabrajati nekim posebnim redom, jer bi se to protivilo samoj filozofiji asocijativnog mozaika misli koje nam film zorno prikazuje svih svojih 148 minuta (Hej, ti! Da, ti. Kako si se samo usudio pomisliti da je film sigurno predug i predosadan? Ne, ozbiljno. NIJE, i morate mi vjerovati).
Kako smo već odavno naučili iz zlatnog doba Hollywooda, a kasnije i iz filmova legendarnog Hayao Miyazakija i Studio Ghiblija, brdo cigareta i kadrovi ispunjeni dimom su prioritet ako želite imati film godine. Zna to i Lee Chang-dong pa sam tako već u prvih sat vremena prestao brojati cigarete na ekranu. Jedina bitna razlika između dima koji izlazi iz cigareta likova Lee C. D. –a i onog ostalog dima koji izlazi iz ostalih cigareta ostalih likova ostalih filmova ostalih redatelja je poetskog, pomalo i faulknerovskog karaktera. Dijalog kojeg sprovode likovi Burninga (sa cigaretama ili bez njih) je plutajuć, a njegovi akteri neusredotočeni; lebde. Netko (fanovi Haruki Murakamija) će reći klasični Murakami. I je, istina je. Ovo je najvjerniji prikaz Haruki Murakami dijaloga na filmu do sada.
(Stavljaju li Korejci one grozomorne slike na svoja pakiranja cigareta? To je sasvim druga stvar i potpuno je nevažna za ovu recenziju (ovo nije recenzija) filma godine? Da, slažem se. Oprostite.)
Volio bih reći da je glavni razlog što je Burning film godine onaj jer je film snimljen po kratkoj priči Haruki Murakamija (a kad imaš njegovu priču, imaš sve), koja je pak postmodernistički paravan Faulknerovoj istoimenoj priči. Dobro, o kakvoj priči pričaš cijelo vrijeme?! Barn Burning. Te dvije riječi su ujedno i jedina stvar koju ću reći o glavnoj premisi ovog filma. Zahvalit ćete mi jednom kad pogledate ovaj film (nikad nećete pogledati ovaj film).
Gdje sam uopće stao? Aha. Glavni razlog što je Burning film godine NIJE (samo) zato jer je snimljen po priči gospodina Murakamija. Ta, svi smo vidjeli (nitko nije vidio) što je napravio Tran Anh Hung sa najpoznatijim Murakamijevim predloškom (Norveška Šuma, naravno. Sram vas bilo što to niste pročitali. Možda je bolje da se ovdje zaustavim).
Drugi (za vas koji brojite (nitko ne broji, a ni ne čita, već odavno)) glavni razlog što je Burning film godine je ovaj drugi gospodin - Lee Chang-dong. Redatelj briljantnog Poetryja (2010), Peppermint Candyja (1999) i Green Fisha (1997) je, pokazalo se, čovjek dorastao zadatku da vjerno prenese Murakamijevu nit vodilju. A to nije nimalo lako. Kao što je i sam Murakami jednom izjavio za jedno od svojih najpoznatijih djela, Ljetopis ptice navijalice (inače, isti naziv već godinama uživa i email autora ovog teksta):
"Sve je krenulo sa tipom koji stoji u svojoj kuhinji i kuha špagete. Gdje je otišlo sljedećih 600 stranica nisam znao dok nisam došao do tamo."
Tako je i sa Burningom. Recite mi gospodo je li u ovom slučaju Burning onda definicija nestrukturiranog postmodernizma? Naravno da je. I naravno da ćete se složiti jednom kad pogledate ovaj film (nikad). Kad već pišem najnepovezaniji tekst (ne usuđujem se ovo nazvati recenzijom), osjećam slobodu da ovdje ostavim sljedeće, a onda nastavim kao da se ništa nije dogodilo. Metal Gear Solid 2: Sons of the Liberty.
Burning je snimljen prelijepo, ali to i nije nekakva velika novost. Odavno nam već najljepši filmski kadrovi dolaze iz azijske kinematografije. Njegova melankolična atmosfera uz spori build up je nepobjediva, što od njega radi idealni noćni film. Posebna preporuka za parove. I zbog priče i zbog atmosfere.
U cijeloj premisi Burninga, neki će uspjeti pronaći i komičnu crtu, onu klasičnu murakamijevsku (koja je, poluprofesionalno sam procijenio (kao i sve ostalo u životu), triput komičnija na ekranu od one na papiru), onu u kojoj se narušava svakodnevnica našeg usamljenog protagonista koji se ne snalazi najbolje sa svim situacijima u koje je doveden. (Kao onaj trenutak kad novi misteriozni prijatelj njegove stare već davno zaboravljene isto tako misteriozne prijateljice koju dugo nije vidio a onda se odjednom stvorila i tražila ga da dok je ona na putu u Africi u njenom malešnom stanu pričuva mačku koja možda postoji a možda i ne postoji doveze svoj novi model Porschea pred prag doma našeg glavnog protagonista filma netom prije je on čistio štalu i pričao sa kravom (mislim da je bila krava, ali nisam siguran) Ok, ovo je bila najduža rečenica bez interpunkcijskih znakova koju sam ikad napisao). Barem su meni pojedine situacije bile komične, ali to sam samo ja. Ja nemam blage veze što govorim ni što pišem. Ali vjerujte filmskom festivalu u Cannesu koji je nečim nagradio ovaj film (ne pitajte me čime, u Cannesu je sve bitno).
Zanemarite sve što ste pročitali do sada (vas dvoje što ste došli do ovog dijela teksta). Burning je zapravo triler ili barem pokušava biti jednim dijelom (još jedna klasična murakamijevština). (S ponekom referencom na Great Gatsbyja. Jep, i on se spominje. Da, ni ja ne mogu vjerovati. Jebote, ovo je najbolji film godine. Pa rekao sam vam. Još na početku.)
Odlično snimljen, sporogoreći Burning je film u kojem njegovi likovi konstantno plešu na granici sna i jave. Teško je procijeniti što je samo u glavi našeg protagonista, a što se stvarno događa. Zato je lako procijeniti imaju li Lee Chang-dong i Haruki Murakami vašu pozornost kada film dođe do svoje najbolje scene, one u kojoj misteriozna prijateljica našeg protagonista izvodi pantomimu. Već pri početku filma.
Javite mi. Ili nemojte.
Burning je... shvatili ste.
Film omogućio Kapelica.
