Ne pišem ovdje gotovo ništa više, ali htio sam izdvojit dva filma koja sam pogledao nedavno, a koji su me se dovoljno dojmili da ih podijelim ovdje.
Prvi je First Reformed, nastao iz pera Paula Schradera, koji je ujedno isti i režirao, a prati "mladog" svećenika (Ethan Hawke) manje crkve koji nakon određenih događaja upada u očaj koji samo potpomažu njegova prošlost i događaji koji se odvijaju kroz film. Radi se o stvarno dobroj studiji karaktera, a Hawke je odličan u glavnoj ulozi. Dijalozi su top notch, film kroz čitavo trajanje odiše nekom čudnom i pomalo nelagodnom atmosferom, a napetost se polako gradi kroz već navedene dijaloge i postupke Hawkeovog lika. Ostatak glumačke postave također je na razini, a jedina manja zamjerka bila bi nešto što se dogodi pred kraj filma, ali o tome ne bi ovdje.
Film je zapravo neka vrsta modernog Taxi Drivera, obrađuje sličnu tematiku i to na sličan način, a i čitava atmosfera je slična... još više je sve to naglašeno obzirom da je Schrader napisao Taxi Driver... samo dodatan poticaj svim fanovima navedenog filma da i ovom pruže priliku.
Drugi je Killer Joe, film Williama Friedkina, a koji je čudan miks svega i svačega, umotan u još čudniji omot koji ovaj film je. Ukratko, mladić zajedno sa svojim ocem i sestrom odluči unajmiti lika iz naslova, kojeg je fantastično skinuo Matthew McConaughey, da ubije njegovu majku kako bi se izvukao iz škakljive situacije. Da bi stvari bile još čudnije, film je smješten na američki jug i prepun nastranih likova, od kojih nijedan nije zapravo klasičan protagonist za kojeg ćete navijati. Svaki od njih vuče na svoju stranu, a iako nijedan i nije pretjerano okarakteriziran, to i ne smeta toliko obzirom da se film oslanja na neke druge adute.
Inače, radi se o adaptaciji kazališne predstave, što je i vidljivo u samoj strukturi filma, koji se većinom odvija na nekoliko lokacija, i pun je dugih scena smještenih na jednom mjestu. Dijalozi posebno dobro grade napetost, kao i glupi potezi likova, a sve kulminira jednim od najboljih i dojmljivijih raspleta koje sam imao prilike gledati. Tih posljednjih 10-20 minuta na jednoj lokaciji mi je zapravo i uzdiglo film na neku drugu razinu, a radi se o fantastičnom zaključku i kulminaciji svega što se polako gradi kroz film. Toliku količinu sirovog dijaloga, nasilja i nastranosti gotovo je nevjerojatno vidjeti nagurano u jednu jedinu scenu, a rezultat je i više no impresivan.
U slučaju da nemate problema s gledanjem nečeg drugačijeg, svakako dajte priliku ovom filmu.
