Pogledao jučer i danas The Big Sick, The Meyerowitz Stories (New and Selected) i Punch-Drunk Love.
Prvi je prilično dobar film, iako sam imao dosta visoka očekivanja koja mi nije do kraja ispunio. Sukob kultura ukomponiran je dobro u čitavu priču, ali koliko god to realno bilo, meni je tako nešto apsolutno nezamislivo... baš mi je teško shvatit takav mentalni sklop kod ljudi. Unatoč određenim nedostatcima u samoj produkciji (vidi se nedostatak novca), nije to nešto što će vas odvojiti od same priče koja je uz povremeno odlične dijaloge i dosjetke i više nego dostatna za ovaj tip filma. Glavni dvojac je simpatično odglumio, a i sporedna postava je odradila posao korektno. Čisto solidno iskustvo za jedno gledanje.
Drugi film je već malo "kompleksniji" i zahtjeva nešto više pažnje. Klasična priča o udaljenim članovima obitelji koje spaja određeni događaj, a samim time na površinu izlaze i neki problemi, "demoni" iz prošlosti i slično. Glumački odrađeno dobro, Hoffman i Stiller klasika, Sandler također dobar, a priča i dijalozi... pa, ne znam... variraju od odličnih i prirodnih pa do nekih nebuloznih i slično. Nema tu neke prevelike filozofije, odnosno za ono što film priča možda je na trenutke i malo pretenciozan... onda opet, sama tema i pozadina likova podupiru sve to... ne znam, nisam nešto pretjerano zadovoljan filmom. Mislim da će fanovi Woody Allena uživat, čini mi se kao nešto što bi on snimio. Dijalozi, setting i sve baš daju njegovu vibru. + čudni momenti.
Punch-Drunk Love je toliko Andersonov film da ga ne možete ne cijeniti. Ne znam, očito je da je namjerno išao snimat film kako je, da je pokušao (i itekako uspio) u stvaranju svijeta i priče koju ne želite gledati, ali opet ima nešto što vas vuče da ju pratite. Egzotične lokacije, ali kinematografija daje toliki dojam ispranosti, boje nisu nimalo žive iako je podloga tu, sve to radi na atmosferi filma i odaje dojam stanja glavnog lika kojeg je Sandler skinuo odlično. Kako film odmiče tako i napretkom lika i njegove situacije sve se to mijenja, film postaje življi i "agresivniji", a zvukovi, koji su integralan dio filma, poprimaju potpuno drugačiji ton i prilagođavaju se situaciji. Na momente čudan, na momente iskren, ovo je dosta težak film za gledanja, kao i većina Andersonovih. Rijetko tko bi se usudio na snimanje ovako nečega, ali tu Anderson blista pa me ovo ne čudi. Iskreno još uvijek ne znam kako se osjećam oko ovog filma, trebat će sigurno neko vrijeme da mi se sve malo posloži u glavi i da dođem do nekog konkretnijeg zaključka, a mislim da još jedno gledanje u budućnosti ne bi škodilo.
Zanima me komentar od Veigue u slučaju da pogleda film... mislim samo na posljednji, za drugi nisam siguran bi li ti preporučio.