Young Offenders (2016) - 7/10
Vrlo zabavna irska komedija, ponekad nespretno izvedena, ali šarmantna. Glavni dvojac nosi film svojim medusobnim svadama i smiješnim interakcijama s ljudima. Definitivno bolje od onih vulgarnih komedija koje dominiraju u Americi.
Man from Reno (2014) - 8/10
Ovaj američko-japanski neo-noir je vrhunski primjer žanra kojeg još zanimljivijim čini govor na oba jezika u dvije odvojene naracije. Naravno, one su ustvari povezane, ali na koji način otkrijete tek kasnije. Završnih 20 minuta su odlični i kulminacija pažljivo sagradene napetosti bez ijedne greške. Ukratko, super film koji zahtijeva strpljenja zbog nešto ležernije prve polovice, ali se definitivno isplati pogledati.
Amagi Pass (1983) - 7/10
Japanska krimi-drama za koju sam se nadao da će biti na nivou klasika poput High & Low ili A Castle of Sand, no ipak ih ne dostiže. Radi se o murder mystery filmu u kojem pitanje ubojice nije toliko bitno kao njegov motiv. A taj aspekt filma, otkrivanje zašto se dogodilo to što se dogodilo, nije baš zadovoljavajuće riješen. Scene su razvučene, popraćene preglasnom glazbom i uvelike kvare interes za priču. Većinu vremena film funkcionira, ali onda kada ne postaje dosta frustrirajuć. Neloše, no nije vrijedno najviših ocjena.
Okja (2017) - 7/10
Simpatičan film, nisam baš razočaran kao kolega CroZac_Drake, no slično kao i sa Snowpiercerom, nisam potpuno zadovoljan. Ono što ću sigurno zapamtiti od ovog filma je upravo taj nered kojeg je on gore opisao, jer stvarno nema puno filmova koji ovako često izmjenjuju dramu, humor i avanturu, čak i satiru, i ponekad sve u jednoj sceni. Ove satirične scene su ujedno i najveća slabost filma. Tu prije svega mislim na scene u kojoj korporacijske glavešine razrađuju svoj evil plan. Tilda Swinton, Jake Gyllenhaal i ostali ovdje su totalno van elementa. Dobro, Swinton je i prije glumila luđakinje i očito je da uživa u tome, ali Gyllenhaala je bolno gledati. Toliko je iritantan i neumjeren sa svojim ponašanjem da poželite da ga netko smjesta makne s ekrana, što je totalna promjena od njegovih uobičajenih, vrhunskih performansi.
Titularno biće je stvarno simpatična kreatura, nalik spoju svinje i nilskog konja, i njegova veza sa djevojčicom Mijom je najljepše prikazana u početnim scenama. Ovdje je film obećavao toplu avanturu a la Babe, a to ipak ne dobijemo. Kao i The Host i Memories of Murder, Okju nije tako lako strpati u jedan žanr. No razlika je u tome što je Bong u prethodnim filmovima pokazao bolju kontrolu tona. Nije bilo situacija da nakon lagane i zabavne scene naglo uslijedi jedna koja vas svom silom želi uvjeriti u neku svoju agendu (kao što je pokušaj ocrnjivanja industrije mesa u slučaju Okje). Umjesto toga postojao je neki balans i lighthearted ugođaj je bio puno efektnije ukomponiran u cjelinu.
Ne želim baš popljuvat film jer ima nekolicinu sekvenci koje pogađaju bit u sridu. Ovdje se prije svega referiram na akcijske scene i one u kojima prevladava humor jer su više nego zabavne. Veza Okje i djevojčice je također plus, kao i produkcija, a posebno efekti za koje nisam očekivao da će biti ovako dobri. Znači tehnički je film pun pogodak, ali fali mu usredotočenost na primarnu radnju i općenito neki osjećaj samokontrole da bi i u drugim aspektima bio sjajan. Potiho priželjkujem da se Bong vrati na tip filma koji ga je i lansirao u Hollywood, a to su emocionalne drame bez blockbusterskih ambicija, konkretno nešto poput Memories of Murdera. Taj film i The Host su mu bez pogovora vrhunac karijere.
