Kategorično se ne slažem sa nekoliko stvari i čudi me niska ocjena ponajviše iz dva razloga. Ako pronjuškaš po statistici IMDB-a, ili pogledaš ocjene kritičara na Rottenu, vidjeti ćeš da preko 90% ljudi koji su dali izrazito visoke ocjene Whiplashu i Birdmanu su dali izrazito visoke ocjene i La La Landu, pa mi je čudno što kao zagovornik oba filma (što sam inače i ja isto i smatram ih fantastičnima) ti je ovo ispalo upola lošije. Ja sam osobno trčao preporučiti film svima kojima su se svidjela upravo ta dva jer sam našao nekako najviše poveznica. No dobro, negdje se ukusi ipak moraju odmaknuti, ali opet ako bi mu dao barem 2 Oscara, opet ne kužim kako film od 5/10 zaslužuje onda i ta 2 ?
Što se tiče teme mjuzikla, ja nikada neću shvatiti zašto je to generalni problem kod današnje publike. Ako je pjevanje dobro izvedeno, ako paše uz radnju, zašto je besmisleno u filmu ? Filmovi su fikcija i ne razumijem da je smisleno da netko preživi 5 metaka u prsa, da netko može letjeti i imati supemoći, a da je besmisleno pjevanje. Uostalom neka od najvećih literarnih djela u povijesti su napisana kao epovi, kao pjevanja (Ilijada i Odiseja, Božanstvena komedija, Paradise Lost, Judita). Ako su se pjevanja smatrala tako značajnim djelima u literarnom obliku, bizarno mi je da ih se toliko odbija u vizualnom. Razumijem ako je nekome to konkretno dosadno ili da netko ne voli glazbu općenito, ali stvarno ne razumijem zašto preko 50%, ma ne, 80% publike, misli da je besmisleno.
Ono s čime se dalje ne slažem je s konstatacijom da je sve lijepo i krasno u filmu. Baš naprotiv, ima nekoliko bolnih prizemljenja, i meni osobno ovaj film nije ništa u kompletu "sretniji" od Whiplasha. Dapače, (spoiler ide za i Whiplash i La La Land) tamo se Teller na kraju izbori dokazati se pred čovjekom koji mu je bio i mentor ali i antagonist da bi ga u završnici taj isti toliko cijenio da je podredio cijeli svoj koncert njemu pred ogromnim auditorijem i pokazao mu da ga poštuje i da smatra da je uspio, dok su ovdje Emma i Gosling došli do svojih ciljeva na uštrb svoje veze, koliko su si bili dobri za odnos i koliko nebi uspjeli jedan bez drugoga toliko su si bili i štetni i još je u zadnjem segmentu, odnosno u "La La Landu" prikazano koliko je to bilo bolno i što je moglo biti kad bi bilo. Osobno biram sudbinu Tellera u bilo koje doba dana, nego li da na putu prema poslu moram prolaziti pored jumbo plakata na kojem stoji ona. Čak i uz automobilsku nesreću.
Što se tiče ostaloga, kinematografija je sjajna, režija je izuzetno teška s obzirom da su svi koreografsko-pjevački segmenti snimljeni u jednom kadru sa vrlo vjerojatno 10000 ponavljanja i proljevanja znoja i suza, sama činjenica da su ljudi učili nešto što se lako moglo zamjeniti dublerima (pjevanje, sviranje klavira, John Common za svojih par minuta screen timea mjesecima učio svirati gitaru i slično) je dokaz koliko je puno posla uloženo u ovaj film i iako su glumci bezobrazno preplaćeni, nemogu riječi reći za toliko očito uloženi trud u film. Izjednačio bi je recimo s Birdmanom bez razmišljanja.
Što se tiče pjesama, eto ja si puštam redovito City of Stars, We Can Start a Fire, Waste of a Lovely Night (među najdražim segmentima filma) i Another Day of Sun. Složit ću se sa time da je bilo boljih od Goslinga, ali isto tako ću napomenuti i da je Gosling odradio ono što je trebao, i da je ustvari ulogu jazz pianista i entuzijasta odradio kako spada, zbog istoga nije bilo razloga da ubije s nekim fantastičnim vokalom već mi je drago bilo da je njegovo pjevanje više bilo simpatično u življim dionicama, a sjetno u onim tužnijim. Emma je uništila i moram još jedino bacit oko na Neggu, ali Emma je bila sve što je trebala bit u svakoj sekundi filma.
Eto, toliko od mene. Neznam, možda sam ja čudan što sam Moonlightu dao samo 7. I da, tek sad sam skužio da nikada nisam napisao ovdje ništa za film izuzev onog mišljenja u zajedničkoj recenziji filma sa CroZac, ali eto ako nekog zanima, meni osobno se radi o najboljem filmu godine i modernom klasiku.
