pa sta nije? evo nek mi neko na jednostavno objasni u par recenica u cem je big deal
al bez onog tipa rezija vis kak se tu kamera iz zablje perspektive prebacila u mravlju ili cujes li te dijaloge ili vis kak je redatelj lijepo ili reziser upotrebio reflektor znaci bez toga
ocu da znam po cem je film vrhunski i toliko hvaljen. de je kvazi glumac c produkcije laje o svom propalom zivotu i jedinoj ulozi i ima tolko dosadne razgovore da ti oce mozak iscurit na usi.dosadniji film nije bio od crno bijelog nijemog filma.vise osobnosti ima onaj nijemi film di radnici izlaze iz tvornice
Pa kao prvo, nigdje nisam dobio dojam da je njegov život ''propao''. Stvar je u tome što ima tu jednu ulogu koja ga je proslavila i kojoj se može vratiti bilo kada, što je i rečeno nekoliko puta, ali ne želi. On želi napraviti kazališnu predstavu i jedina je osoba koja smatra da će biti hit; svi drugi su manje-više hladni. Njegovo kćeri se doslovno gadi predstava, ali je tu zato jer mu ipak pruža potporu. To ti je poanta filma - imaš nešto u sebi, želiš to podijeliti sa svijetom, ali nitko te ne doživljava. To čak mogu i shvatiti jer - TRUE STORY - u srednjoj školi sam redovito dobivao 4 ili 5 iz zadačnica i ono što me ''proslavilo'' bile su kvazi smiješne pričice koje su mojoj profesorici bile zanimljive i koje sam morao čitati pred razredom, ali kad sam par puta pokušao napisati nešto ozbiljnije, nešto što sam mislio da je dobro, reakcija nije bila ni probližno onakva kakvoj sam se nadao.
Ako si pomno pratio film, vidio si da su svi tamo na setu sjebani. Riggan ne želi da ga pamte po jednoj ulozi/liku bez obzira koliko taj lik bio popularan, kćer mu je bivša narkomanka, Mike je odličan glumac ali i pijandura... Realno, jedina normalna osoba na setu je Jake (Galifianakis) i to valjda zato jer ga najmanje i vidimo; da je bio na ekranu nešto duže sigurno bi scenarist i njega ''sredio''.
Meni se svidio zbog sarkazma koji pršti na sve strane kao rajčica što stisne se u ruci. Ali opet, ja sam osoba koja se smijala i na legendarnu ''ode uho'' scenu iz Reservoir Dogs, tako da...
Mi smo na faksu tijekom jednog kolegija gledali filmove i u njima pokušavali pronaći psihičke poremećaje. Jedan tjedan smo imali zadatak odradit Birdmana, pa ću zalijepiti kratak dio svog rada u spoiler.
Uz mnoge prepreke s kojima se Riggan mora nositi kako bi uspio postići svoj cilj, najzanimljivije su nam one unutarnje, koje nam ukazuju na stanje njegove psihe i koji na vrlo zanimljiv način prikazuju psihozu. Film počinje scenom u kojoj vidimo protagonista kako levitira u bijelim gaćama u “yoga“ pozi. Soba u kojoj se nalazi je u raspadajućem stanju, prljava sa starim namještajem i sa mnogo smeća. To je u početku dobar način da se uhvati pažnja gledatelja i da odmah prikaže u kakvom je stanju psiha glavnog glumca (raspadajućem i u sukobu sa realitetom). Uz to odmah čujemo i glas “Birdmana“ koji se direktno obraća Rigganu, dubok i hrapav glas koji je zapravo slušna halucinacija.
Tijekom filma također vidimo Rigganove posebne sposobnosti poput telekineze. Na primjer, on u jednoj sceni zamahom ruke iz udaljenosti gasi televizor. Isto tako u drugoj sceni podiže telefon, baca ga u zid i razbija ga. Zanimljivo je da se svi ti natprirodni događaji dešavaju kada se Riggan nalazi sam, bez drugih osoba koji bi objektivno mogle potvrditi da on ima određene supermoći. To opet ukazuje na sukob sa realitetom i na loše stanje njegova uma koje uzrokuje psihoza.
Soundtrack također vrhunski prenosi psihozu, puno udaraljki bez određenog ritma i melodije, što opet predstavlja um koji je u rasulu.
Kužim zašto ljudima ne sjeda film, jer je čudan i sjeban. AL takvi su i psihički poremećaji. Ne možeš psihozu ići realno prikazati sa zabavnim soundtrackom i veselim, šarenim filmom. Slično kao i Melancholia. Užasno dosadan, naporan film sa dugim dosadnim scenama gdje malo toga ima smisla. I iz te perspektive je film užas, ali ako pogledaš s druge strane film je jedan od top filmova koji realno prikazuju depresiju kao psihički poremećaj i jako dobro prenosi taj osjećaj s kojim se muče depresivne osobe. Recimo, Manchester by the Sea mi je zadnji bio zanimljiv kada se radi o depresivnim poremećajima.
Isto neki dan opet gledao Whiplash i zbilja je savršen film. Te godine bio mi je najveći favorit za Oscara i definitivno miljama ispred konkurencije.