Tri godine je prošlo od izlaska petice, i puca me teška nostalgija za onim ludim osjećajem kad sam nabavio PS4 skupa s tom igrom i kako sam guštao.
Never forget 1 September 2015
Baš sam i ja nedavno o ovome razmišljao. Iako je igra kod zagriženih fanova serijala (u koje se i sam ubrajam) generirala velik hejt zbog odmaka od tradicionalnih obilježja serijala, s guštom sam u njoj istražio sve do posljednje pukotine, a bome i skupio par stotina sati uživajući u infiltraciji tuđih FOB-a što je, ako se htjelo izvesti perfektno, iziskivalo veliku količinu truda i umijeća te predstavljalo samu esenciju stealtha.
Ova igra ima neku posebnu dobro pogođenu atmosferu, a i cijela situacija s glavnim protagonistom koji je tek sjena onoga koga predstavlja i nedovršenost te prijepori Kojime i Konamija koji su se odrazili na njen razvoj joj u mojim očima daju dozu jednog specifičnog, gotovo simboličnog šarma.
Jer nedvojbeno je da smo dobili vrhunski uradak, no uvijek će u pozadini ostati ona fantomska bol zbog svega što je moglo biti. Baš sam dobio želju da odigram u komadu, bez sidequestova i manjih distrakcija, onih desetak pravih story misija i pokušam ju kroz to koncentrirano iskustvo promotriti kao klasičan MGS pa vidjeti kako kotira u usporedbi s ostalima. U svakom slučaju, to je igra koja zaslužuje svoje mjesto u povijesti upravo takva kakva jest.
NeVer forget.
