Kad tema opet malo zamre, kad se ne bude pisalo mjesec, dva i onda neko napiše post da je odigrao opet ili prvi put, dođe tu napisat bilo što o igri, iskreno me zanima hoćeš li se uspjet suzdržat i otić na wc ili ćeš opet tu doć srat livado nepokošena.

Komentirat cu argumentirano i napisat svoje misljenje. Primjer, ako ti napises da je rdr2 vrh napucavanja, dobit ces moje misljenje zasto nije. Tako forum funkcionira.
I molio bi da pises sa sto manje ovakvih seljackih ispada, jer ti ne stoji uopce, znam te woodie uzivo i kako se izrazavas.

a dobro mora se covjek stvarno zapitati, ako mu je prica dobra u rdr2, dali su mu sve tassen im schrank. gameplay u rdr2 je losiji od onoga u rdr-u iz 2010. godine. nuff said, nema dalje koliko je to sramotno i apsurdno, a opet istinito...

    Ne bih znao, nisam pricao o toj igri.

    Nije mu igra sjela. Ne voli on takve teme.

    2 mjeseci kasnije
    8 dana kasnije
    3 mjeseci kasnije

    Jesam li ja lud ili nema neke razlike između brzine konja? Iša sam i na kratke staze tempirat po statsima svog najbržeg i najsporijeg, ni pune sekunde razlike.

      Assassins Creed nema tih problema tamo se lokacije pomiču različitom brzinom u odnosu na konje...

      Shooter Vidim da si i ti luđak kao i ja, ja sam u Witcheru išao mjeriti brzinu one jedrilice s kojom možeš ploviti. Morao sam staviti marker pa sam mjerio vrijeme na 100 metara i onda preračunavao u km/h. 😆

        Dobro pa toliko kritičan slučaj nisam, ovde bi brzina konja tribala bit bitna u gameplayu ali sve mi se čini da mogu slobodno birat po drugim karakteristikama.

        21 dana kasnije

        Odigrano. Napokon odigrano. Jedna od najiščekivanijih igara za mene i uz prvi TLOU moja najveća greška ka gamera jer sam si potpuno spojla kraj obe igre, a i lip dio ostatka glavne priče. Ipak igranje je naravno nešto drugo a moja su očekivanja za ovo bila nerealno visoka. Zato je toliko nevjerojatno da su bila ne samo ispunjena, nego i premašena.

        Fora je da sam krenija s instalacijom poprilično uvjeren da mi PC nije dovoljno jak, ali sam mora probat. I dobro da jesam jer nakon malo igranja s postavkama uspija sam postić meni prihvatljiv performans bez velikog gubitka kvalitete. I na medium/high postavkama, par stvari čak na low, ovo je jedna od vizualno najimpresivnijih igara koje sam ima priliku igrat. Mogu samo zamislit kako bi ovo izgledalo u 4K na Ultra postavkama. Međutim nakon dolaska u Saint Denis je počea, ili sam tek tad primetija, zapravo najveći problem koji sam ima, a to su povremeno apsolutno grozni grozni pop-ins. Najprimjetnije u gradu ali znalo se dogodit i na drugim lokacija i strašno me frustriralo. Nakon malo istraživanja na internetu doša sam do zaključka da je problem najvjerojatnije s moje strane, tj nedovoljno RAM-a. Ali s pozitivne strane, to je lako najgori dio cilog iskustva.

        Nakon svakakvih komentara po internetu pa i ovom forumu, bija sam spreman da bi gameplay i pacing igre mogli bit malo problematični. Nije slučaj. A za gameplay mi je to već bilo jasno kad sam nedavno odigra prvih nekoliko sati igre na prijateljevom PS4. Napucavanje je mesnato, osjećaj težine savršeno pogođen a o fenomenalnim animacijama ću malo posli. Imam doduše jednu kritiku na borbu, a to je da je dead eye stvarno OP. Sa njim i bez njega ovo nije teška igra i to mi zapravo odgovara, ali bi mi ipak bilo draže da je dead eye ograničeniji. Pogotovo zbog utjecaja na jedan inače odličan mini game, a to je lov. Zna bit izazov naciljat životinje u pokretu pa stvarno triba ić oprezno, tj tribalo bi da nema dead eyea. Ovako se samo zaletiš s konjem, X na glavu mete i bok. Osobno bi vjerojatno ostavija dead eye samo za ljudske protivnike. Ili ga onemogućija na legendary životinjama.

        A kad sam već kod životinja, da posebno spomenem konje jer to zaslužuju. Napokon, po prvi put otkad igram igre, djeluju ko prave životinje a ne samo prijevozno sredstvo. Da su različitih hrabrosti i poslušnosti i da reagiraju na neke situacija ka prave životinje baš puno znači, barem meni. I jednostavan ali efektivan bonding sistem isto. A kako su tek animirani? Kako se te životinje realistično kreću, kako uvjerljivo savladavaju teže terene čini čuda za imerziju i nakon toliko sati i sati u igri još mi ih nije dosadilo gledat.

        To je samo jedan od razloga zašto nisam ima problema s pacingom i dugim putovanjima ka neki. Ne da nisam ima problema, nego pola vrimena nisam ni udara galop već sam lagano šeta do destinacije i upija svit. Kreta sam se po dosta impresivnih virtualnih mapa zadnjih godina, ali ovako gušta u tome nisam od TW3. Čak i kad po trideseti put posjetim istu lokaciju često ostanem oduševljen jer ima toliko vremenskih varijacija da svaki posjet može djelovat ka prvi put. I grafički i artistički je čudo jedno. A pogotovo noći, kvragu kako budu atmosferične, samo kad sad zamislim naježim se. I onda još ona muzička podloga...ajme. Također ima lipu raznolikost s obzirom na setting - unikantni gradići, livade, šume, pustinje, snježne planine, velegrad, močvare, pa i tropska lokacija. Cila mapa zapravo nije nešto velika ali je detaljna i bogata sadržajem, kako i triba bit. Jednostavno nikad nije dosadno, šta je teško povirovat za jedan open world. Međutim imam i ovde jedan prigovor. Oluje i naročito dan/noć prijelazi baš prebrzo prođu. Vidim predivan rozi suton i zaletim se na vrh brda po dobar pogled i dok stignem, bum noć je. Udrit skrinšot s prave lokacije u to doba je ka da pokušavaš jednoroga slikat.

        Ali nije stvar samo u vizualima. Svit također djeluje nevjerojatno živo. Tome možda najviše pridonose brojni random encounteri koji će se, za razliku od sidequestova, odvit od početka do kraja i bez Arthura ako ne odlučimo intervenirat, šta stvarno daje dojam da svit živi i diše i bez igrača. I detaljnost tih događaja - pomogneš liku koji je sta nogom u klopku, neće se samo dignit i nagrada ti se stvorit u inventoryju kako sam to navika u drugim igrama. Ne, posegnit će za torbom, izvadit zavoj i omotat ga, predat ti neki znak zahvalnosti u ruku i odšepat dalje. Ili jednom prilikom isisam zmijski otrov iz likove noge. E sad, nije ništa revolucionarno da sretneš opet tog lika i on te nagradi, viđali smo to i prije. Ali da ja šetam gradom, on me doziva i sidi na klupi isprid dućana s prijateljem koji mu se ruga šta mu je stranac sisa nogu, pa ti ovaj ka zahvalu ponudi platit šta god oćeš kupit. Uđeš u dućan, prodavač komentira cilu situaciju. Na odlasku se opet zahvališ ako oćeš. Ja sam osta u čudu. Situacija koju bi svaki drugi developer odradija s jednim glumcem i par linija dijaloga, Rockstar stavi tri lika i cili mali niz događaja. Ili zajebajem po mapi i nakon par incidenata odlučim predat policiji i eno odjednom se pojavljuje Dutch da me izvadi iz pritvora. I takvih situacija ima svako malo.

        Pa su tu i rutine NPC-ova, aktivnosti, postepene izmjene mape, interaktivnost, fizika objekata i milijun svakolikih detalja od kojih se kladim da igrači pola ni ne primijete ali podsvjesno igraju svoju ulogu. Kažem to jer sam nakon prelaska i sam online pročita dosta sitnica koje nisam ni skužija igrajući i sumnjam da bi i u još 100 sati sve povata i otkrija sve tajne ove igre. I onda dolazi kamp koji je priča za sebe. Bolesna količina sadržaja se nalazi u tom kampu. Zna sam in-game dane provodit tamo družeći se sa svojom bandom, slušajući lako propustive razgovore koji i dalje produbljuju priču i likove, a nerijetko su bolje napisani i odglumljeni od 90% glavnog sadržaja iz drugih igara. I naravno, sve te interakcije su isto posebno animirane. I naravno, opet na YT pronalazim tonu događaja koje sam propustija unatoč tome šta sam svako malo visija po tom kampu. Apsolutno nevjerojatno, ovakvu posvećenost ciloj ekipi nisam vidija od Mass Effecta, a čak i to se razmjerima uopće ne može uspoređivat s ovim.

        Osim guštanja u samim interakcijama i upoznavanja likova, efekt koji taj kamp postiže je da se stvarno može osjetit postepeni raspad ekipe i jednom kad stigneš do 6. poglavlja, stvarno je deprimirajuće bit tamo. Jebeno osjećaš šta i ti fiktivni likovi, pogotovo šta i Arthur, do te mjere da jednostavno zaboraviš da su fiktivni likovi. Ne serem kad kažem da jednom kad bi se udubija u sesiju, čak i kad nisam radija ništa konkretno ili "zabavno" u igri, ja sam živija taj život i ništa drugo nije postojalo. A to je za mene jako rijedak slučaj. Ipak, ima nešto šta bi povremeno malo ubilo tu imerziju i vratilo me u stvarnost, te mi je možda glavna zamjerka igri. Dogodit će se nekad da vodiš neki ozbiljan razgovor i nisi siguran ima li još pa opet stisneš greet i Arthur u skroz drugom tonu završi interakciju s nekom generičnom replikom. I taj sraz zasmeta. Po meni su trebali ili napisat točno šta ćeš reć ili barem nešto tipa "continue talking" tako da kad ponovo vidiš "greet" znaš da je razgovor gotov i ideš dalje.

        Ima još jedno polje u kojem smatram da je ova igra pobjednik svog žanra, a to su sidequestovi. Bome jedna lipa količina pamtljivih misija, bilo da se radilo o nekim ludim zabavnim avanturicama ili o ozbiljnim malim pričama koje produbljuju Arthurov lik. Mislim da sam jednom prillikom napisa na ovom forumu kako bi volija potpuno ozbiljan naslov od Rockstara, bez njihovih wacky likova i humora. E pa i dalje mislim da bi to bilo interesantno vidit, ali definitivno mi je drago da to nije bija ovde slučaj. Jer njihov humor tako dobro funkcionira i pojačava taj element zabave te čini likove simpatičnijima i situacije dinamičnijima, da jednostavno to ne bi bilo to da su se odlučili na neki potpuno ozbiljan pristup. I nekako je tako kvalitetno napravljeno da ti likovi i momenti ne kvare realizam na koji su išli, uz izuzetak dva sidequesta koja su u kontekstu cile igre bili previše "out there" za moj ukus (cirkusanti i fejk Tesla).

        Inače, ovo je jedan od najboljih načina za postavit priču s otvorenim svitom. Oću reć, kod većine glavnih misija nema osjećaja hitnosti i s obzirom da se radi o odmetnicima i jedna od glavnih premisa je potraga za lovom, ima smisla da Arthur luta po svitu i obavlja svakakve posliće sa strane. Šta se love tiče, znam da su se neki žalili za konstantnu potragu za novcem a Arthur na pola igre može imat tisuće u džepu, ali meni osobno je to bilo u okvirima prihvatljivog. Daleko od toga da se nije moglo bolje izbalansirat ali nije mi smetalo iz više razloga. Prvo nikad nije rečena točna cifra na koju su ciljali da osiguraju budućnost nekih 20 ljudi, drugo tu je vječni element ljudske pohlepe. Ali još bitnije, nedostatak pravog plana i vodstva, slipa odanost Dutchu i sve to skupa ima smisla zašto kroz igru postaje očitije da je nekakav bijeg u bolje sutra samo puki san i da se tu ne radi samo o novcu.

        A već sam pisa više puta kako su mi najdraže character driven priče, tako da je i s te strane ovo pun pogodak za mene. Zahvaljujući samoj količini interakcija sa svitom, drugim likovima, dnevnikom, ponavljam, ti stvarno postaneš Arthur Morgan koliko je to moguće kroz ovaj medij. I kako je to samo dobar lik, s jednakom lakoćom i zastrašujuć i simpatičan i tragičan. Bez sumnje jedan od najboljih protagonista viđenih u igrama. A i pola drugih većih likova imaju bolju karakterizaciju nego dobar dio protagonista koje dobijamo. Voice acting tu naravno igra veliku ulogu i sasvim očekivano je na najvišem nivou. Čak su i skroz sitni nebitni likovi odlično odglumljeni.

        Ima jedan dio igre koji mi je kvalitetom odskaka od ostatka, a to je 5. poglavlje. Sam početak i kraj su bili dobri, ali između toga je nekako sve parilo zbrzano, naredalo par nelogičnosti i šlampavo odrađenih segmenata da pari ka da ga nije radija isti tim. Nasreću se radilo o kratkom poglavlju, ali i dalje stvarno ne znam šta se tu dogodilo.

        Van toga, više-manje svi bitniji dijalozi su fantastično napisani, ima citata pa skoro cilih razgovora koje već sad znam na pamet i neću tako brzo zaboravit. Kvragu kako dobrih scena ima, šta smišnih, šta tragičnih, šta napetih, šta jednostavno kul za popizdit. I naravno, jedan od najboljih OST-ova u igrama koji diže sve te scene, atmosferu i emocije diže na još viši nivo. Evo zapravo slušam OST dok ovo pišem i poprilično sam siguran da ću ga slušat još dugo vrimena. Recimo American Venom mi je toliko ušla u glavu da sam mora sklepat kratki akcijski tribute s tom pismom:

        Ponavljam, tako mi je ža šta sam bija nestrpljiv i spojla si dobar dio priče, pogotovo šestog poglavlja. Nikad je neću moć iskusit na pravi način. Drago mi je da sam bar epilog nikad nisam pogleda pa sam tu moga uživat kako spada. Prvi dio toga mi je među dražim dijelovima igre, nekako klasičnija priča i sporiji tempo su mi tako lipo legli u tom trenu. Doslovno sam oteza taj zadnji dio jer nisam tija da završi. Ne, sve do kraja prokletih creditsa RDR2 me nije pušta.

        Ne znam, moga bi do sutra hvalit ovo čudo od igre. Ali iako do samog kraja igre ima stvari koje su iznenađivale i oduševljavale, s vremenom navikneš na neke stvari i level detalja i počneš ih takoreć uzimat zdravo za gotovo. Sve dok se malo ne odmakneš, sitiš se drugih igara ovog tipa i iznova skužiš da igraš nešto šta je na puno načina jednostavno isprid svega ostalog. Kad čovik odigra nešto poput ovog ili ijednog TLOU, malo je teško pomislit na vraćanje na druge igre. Ljestvica je prosto dignuta i nema nazad.

        Ako dosad nije bilo jasno, čak i uz te neke mane koje sam nabroja, za mene je ovo jedna od najbolje ispričanih, najimerzivnijih, najatmosferičnijih, najlipših, najemotivnijih, jednostavno najboljih igara svih vremena i uvjerljivo najbolji open world naslov koji sam ima zadovoljstvo igrat. Nakon eventualne kupnje PS5 ili nadogradnje PC-a me čeka još jedan prelazak u punom sjaju.

          Baš mi jer drago da si se osvrnuo na igru u ovakvim detaljima jer si i mene sada motivirao da se raspišem, što će se i desiti vjerojatno sutra. Nisam do sada se raspisao o RDR2 koliko sam htio, a igra to bome zaslužuje. Do tada bih samo jednu stvar u tvojoj objavi istaknuo.

          Shooter Ali da ja šetam gradom, on me doziva i sidi na klupi isprid dućana s prijateljem koji mu se ruga šta mu je stranac sisa nogu, pa ti ovaj ka zahvalu ponudi platit šta god oćeš kupit. Uđeš u dućan, prodavač komentira cilu situaciju. Na odlasku se opet zahvališ ako oćeš. Ja sam osta u čudu. Situacija koju bi svaki drugi developer odradija s jednim glumcem i par linija dijaloga, Rockstar stavi tri lika i cili mali niz događaja. Ili zajebajem po mapi i nakon par incidenata odlučim predat policiji i eno odjednom se pojavljuje Dutch da me izvadi iz pritvora.

          Ovo je ono što RDR2 čini revolucionarnim. Ovakva povezanost i interaktivnost u otvorenom svijetu bez da imalo žrtvuje svoju filmičnost je nešto što nisam u niti jednoj igri doživio.

            Piši, samo piši. Vrlo rado bi još čita i pisa o ovoj igri.

            Kad čovik odigra nešto poput ovog ili ijednog TLOU, malo je teško pomislit na vraćanje na druge igre. Ljestvica je prosto dignuta i nema nazad.

            Ovo ja stalno trubim. Da ga jebeš, svaka igra sličnog tipa izgleda toliko prosječno pokraj ovakvih igara, da je skoro pa nemoguće skočiti u njih. Ljestvica je toliko visoko podignuta u ovim nabrojanim igrama da realno jedino to isti je mogu opet podignuti. Sve ostalo je samo OK.

              Nexus da, tako nekako.
              Zato je meni dvosjekli mač kad nekom ko je tek kupio PS odmah preporučim TLOU. Čovjek bude oduševljen, ali onda očekuje da su sve igre takve. Jednostavno mu je ljestvica automatski postavljena previsoko.

                Jucer igra odvojena od SP-a i danas je dobio na poklon.